Opisao ju je u popriličnom skladu sa svojim krsnim imenom - čovjek se, naime, ionako službeno predstavlja kao Joe, a ne Josip - a na ovom mjestu možda bi bilo prigodno spomenuti se kakve domoljubne iz ranih devedesetih. Recimo, one Žankove 'bez jezika narod nema više sreće / djeca roda povist neće znati...'
Uglavnom, oskudnost u baratanju hrvatskim jezikom manji je problem u njegovu slučaju jer, poznato je, pred sobom imamo tipičnog hrvatskog povratnika - bolje reći doseljenika - čije integriranje u društvo koji put zna potrajati. Ali, 'ajde, razumjeli smo ga.

Mada, ruku na srce, pomalo je teško razabrati što nam je to Joe zbilja poželio poručiti u svom prvom javnom obraćanju nakon rasističkog ispada na stadionu, urlikanja koje je Hrvatskoj donijelo međunarodnu sramotu, a njemu deset utakmica kazne i kraj karijere u ozbiljnom nogometu. Njegovo prvo pojavljivanje pred kamerama moglo bi se tek opisati kao dosta neodređeno i nesuvislo; upitan je, naime, bi li ponovio svoj za-dom ispad, pa je otkrio 'svoj prič': 'Ništa mi nije žao. Apsolutno ništa. Prošlo je dvije godine... Nije lijepo ni kad svako malo netko mene diskriminira, ali to je život...'.

Dakle, dalo bi se zaključiti da je Josip Šimunić ostao pri svom tvrdom i nepopustljivom stavu da 'nije učinio ništa pogrešno', kao što je uporno ponavljao u tom studenom 2013. godine, samo da pola sata ranije nije premijerno prikazan film kralja hrvatskog patetično-domoljubnog filmskog trasha Jakova Sedlara, u kojemu nogometaš u naslovnoj ulozi objašnjava upravo suprotno - da nije znao da se radi o nečemu kažnjivom. 'Ne bih to učinio', objasnio je pred kamerama koje su snimale u dokumentarne svrhe.

Cijeli ovaj tok svijesti treba navesti tek kao dokaz da Joea Šimunića jednostavno ne treba uzimati za ozbiljno. I da smo vjerojatno dobili pravog kandidata za nasljednika Davora Šukera, jednom kad ga Zdravko Mamić kao nepotrebnog šutne na deponij svojih rashodovanih kartonskih lutaka.
Obojica, naime, imaju evidentne poteškoće čak i oko verbalnog izražavanja, da ne ulazimo dublje u sfere formalnog i stvarnog obrazovanja, opće kulture ili osnovnih civilizacijskih spoznaja. Odnosno, mladenačkog koketiranja s ustaštvom.

I obojica se ponašaju u skladu s proklamiranim načelima Hrvatskog nogometnog saveza kao dosta autistične organizacije koja samo pod prijetnjom puškom katkad pokaže pokoje zrnce razuma, kao onomad kad je teškom mukom - i s mačem UEFA-e iznad glave - prošla put od opravdavanja preko ograđivanja do osuđivanja upravo Šimunićevog famoznog incidenta s ustaškim pokličem.

To HNS-ovo društvance ionako je poodavno izgubilo svoju širu društvenu ulogu i bilo bi iluzorno očekivati da će služiti ičemu osim - pa, ne treba previše okolišati - kao potporni stupovi bezobrazne privatne okupacije cijelog jednog sporta. Uloge su jasno podijeljene: Šuker je kartonski predsjednik, izbornik Ante Čačić smokvin list za Mamićeve operativce koji stvarno sastavljaju reprezentaciju, a našem glavnom junaku Džou namijenjena je funkcija smokvinog lista za smokvin list.

Iskoristili su ga kako bi pokušali skrenuti pozornost s već tragično prozirnog kadroviranja u domaćem nogometu, ali i kako bi im sa svojim nazovi desničarskim stavovima bio pri ruci kao gromobran ako bi 'crvena' pravna država eventualno konačno rasturila cijeli taj dobro uhodani i kompromitirani klan. Publika kojoj je pozdrav 'Za dom spremni' prihvatljiv u javnom prostoru, ionako nije previše zahtjevna, a Šimunić se u tu priču savršeno uklopio.

Pobogu, pa ne da u međuvremenu nije pročitao nijedan udžbenik iz povijesti, već u pune dvije godine nije uspio ni zapamtiti jednu prostoproširenu rečenicu kojom bi se kulturno ispričao i diplomatski ogradio od incidenta kojim je nanio štetu i sebi i državi u koju se zaklinje. Vjerojatno je za ovaj Sedlarov filmić ipak morao čitati s blesimetra.

Stoga, ne treba se previše uzbuđivati jer je stasiti bivši stoper zaobišao HNS-ovu zabranu javnog istupanja i ponovno nešto blebnuo pred kamerama. Nažalost, nije u njemu problem. Nego u onome tko povlači konce.