Kada se polovicom devedesetih prvi put počelo govoriti o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije (tada još SR Jugoslavije) Feral se pojavio s naslovnicom na kojoj su bila dvojica, ono, baš izrazito debilnih tipova. Jedan je imao orangutansku donju čeljust i gledao u križ, drugi je iskrivio usta u nedokučivo zagonetan osmijeh, dok mu je na glavi bila mala bijela šapka sa šahovnicom.

Pogađate, prva spodoba u toj fotomontaži bio je Milošević, druga Tuđman, a jasno je i što se naslovnicom htjelo reći. Što kažete, ova dvojica talenata bi trebala normalizirati odnose između dviju zemalja?! U ovih petnaest godina otada promijenilo se, ne zna čovjek što bi rekao, i jako puno i sićušno malo. Poslije ovog prvog posjeta Ive Josipovića Srbiji i još jedne runde njegovog prijateljskog 'ljudikovanja' s Tadićem, ne možeš na njihov račun zbijati zajebancije inspirirane dijagnostikom iz specijaliziranih ustanova.

Riječ je o dvojici izrazito uravnotežene, usto i pristojne i profesorski uglađene gospode. Ali, opet, kada pogledaš današnje odnose između dviju zemalja koje se gledaju preko Dunava, vidiš da se malo, premalo toga pomaklo s mjesta. Politički odnosi su više loši nego dobri, tako da ih Josipović i Tadić sada teškim brkljama čupaju ispod leda, kulturni odnosi sapuničare na rubu ničega, i jedino što valja je ekonomska suradnja, iako se i tu može puno više. I kada podvučeš crtu, dobiješ nešto nad čime dvojac s Feralove naslovnice sigurno radosno plješće gornjim udovima.

Ako je sada tako loše, čujem ih kako zadovoljno zvocaju, zašto se onda nas dvojicu okrivljuje da smo za sve krivi, zar nije bilo dovoljno vremena od naše smrti da se to popravi? Hm, mudrijaši su to. Neće oni ni slovnuti o tome da su ostavili za sobom čitave falange bivših pobočnika koji su najprije otvoreno, a poslije prikriveno nastavili gdje su oni stali. Ali ne možeš ostati ni sasvim gluh na tu interpelaciju iz groba, nego se nju treba šuknuti pod nos današnjim političkim garniturama dviju zemalja. Uz optužujuće pitanje zašto normalizacija među njima traje neusporedivo duže od bilo kojih ljutih neprijatelja iz Drugog svjetskog rata, s desecima milijuna poginulih i osakaćenih.

Plusevi, ali i minusi

Najokvirniji odgovor bi bio da je na ovim prostorima epoha nacionalizma iz devedesetih izrodila puno jače i autoritativnije lidere, koji su znali masama usaditi svoje stavove i fiksacije efikasnije od svojih nasljednika. Ovi ne samo da nemaju sposobnost takvog usađivanja, nemaju ni želje za tim i, uz gdjekoji izuzetak, jednostavnije im je tapkati za masama. Izuzetak se odnosi na Mesića, koji je međutim imao premalo dobrih živaca da to dovede do kraja, i na Đinđića, kojeg su, pak, ograničavale teške unutrašnje prilike u Srbiji, koje su mu na kraju došle i glave. Sada Josipović i Tadić pokazuju ambicije da to nastave, izgledaju i dovoljno ukomponirani i politički i mentalitetno srodni da to ostvare, ali ne bih dao velike pare na to da će uspjeti.

Ajde da vidimo što su tu plusevi, što minusi. Josipović je na putu da obori sve rekorde u svojoj pomiriteljskoj ofenzivi u regiji zato što pritom ne postavlja nikakve uvjete, i to naravno pali. Takvome je teško reći ne, pa time treba objasniti i što je Tadić prvi put najavio svoj dolazak u Vukovar. Ali, Josipovića je ovakav pristup odveo i u neke vrlo dvojbene ekskurzije (Bleiburg, Trst), a dvojbeno je i koliko je on dobar u opipavanju okolnosti u kojima vuče svoje poteze. U redu, za dolazak Tadića dobio je odmah pristanak Jadranke Kosor i braniteljskih udruga, tako da je protiv još samo, ponovno granično fašistički, HSP.

Ali kako se budu približavali parlamentarni izbori, u stranačkim promidžbenim kotlovnicama rast će pritisak i vrlo lako bi se moglo dogoditi da baš u trenutku Tadićevog dolaska on toliko naraste da posjet postane nemoguć. Hoću reći, ako HDZ ocijeni da mu Tadić u Hrvatskoj ne treba, tako će i biti. A što bi mogao napraviti Josipović da spasi taj nesumnjivo povijesni momentum srpske isprike za zločine u Vukovaru? Ništa. Ne fantazirajmo, on je slabašna politička figura na hrvatskoj šahovnici, daleko slabija nego što je u Srbiji Tadić, koji kontrolira cjelokupnu izvršnu i zakonodavnu vlast i još štošta pride (u ekonomiji, medijima, marketinškom tržištu...).

Zapravo, kontrolira čovjek gotovo sve, uključujući i ovu fertutmu oko Kosova, s tim da je ono postalo centralna, osovinska točka srpskog nacionalizma danas, pa se tu radi o obostranoj ovisnosti. Ako Međunarodni sud pravde ovih dana odbaci srbijansku žalbu na neovisnost Kosova, ove lepršave inicijative regionalnog pomirenja sigurno će dobiti novi uteg, jer neće se više Tadić poigravati kosovskim pitanjem, nego ono njime. Josipoviću je, rekosmo, još i puno teže.

Kako će povući tužbu?

Njegovu beogradsku izjavu o povlačenju tužbe za genocid zasad mu HDZ i prateća bulumenta profesionalnih državotvoraca nisu stavili pod nos. Ali samo zato što im se ne žuri. Još prije nekoliko mjeseci kada se prvi put pojavio s tom idejom, gurnuta mu je u džep petarda koja može biti aktivirana kada god toj bratiji padne na pamet. Moći će on koliko hoće objašnjavati i kumiti da je ta tužba besmislena i bezizgledna, kao što i jest, pred njim će se otvoriti bezdan koji neće moći premostiti ni uz ne znam kakvu pomoć međunarodnih adresa, još manje Tadića.

Što je najgore, ni Josipović neće moći pomoći samome sebi, jer je i sam sudjelovao u pisanju te tužbe koju sada proglašava nepotrebnom. I, naravno, onda će ona dvojica s Feralove naslovnice, od kojih je i pošla priča o svim srpskim i hrvatskim genocidima, moći još zadovoljnije zapljeskati gornjim ekstremitetima. Možda i zapjevuše: 'Sve je isto, samo nas nema...'