Oh, kako to izgleda akademski učeno i kako ima malo veze sa stvarnim životom! Posljednjih dana, sada već i sati Mesićevog mandata mediji se razletješe da sumiraju njegovih deset godina na Pantovčaku, pa vuku za rukav analitičare ovog i onog profila, što je, misliš u prvi mah, dobro. Mesić je kompleksan političar i čovjek i možeš ga sasvim osvijetliti samo s više strana i s više reflektora.

Ali, onda ostaneš malo paf kada vidiš koliko tih stručnjaka upire reflektore u samo jednu točku, jedva važnu za ovu temu, a pogotovo kada vidiš da tako radi i filozof politike Žarko Puhovski. Dođavola, zar bar on ne bi morao preferirati malo širi kut? Tako od njega čusmo da je odlazeći predsjednik komunikativan i duhovit političar, ali da su mu, kao i mnogima, najbolje osobine postale najgore jer je bio političar opće prakse koji se pretjerano oglašavao u javnosti, komentirajući i što treba i što ne treba.

Trljaš očne kapke i ne možeš vjerovati. Zar je, pobogu, to sve što se može reći o Mesiću i njegova dva mandata?! Ostavimo sada po strani što se sam Puhovski oglašava u javnosti na najrazličitije teme barem onoliko koliko i svi ostali profesori sa zagrebačkog Filozofskog zajedno. Više tu smeta što je Mesić percipiran estradno površno ili samo milimetar-dva dublje od toga, kao da opis nekog opernog pjevača svedeš na njegovu kilažu, a nekog književnika na njegovu frizuru.

Da, Tomislav Mužek je pokrupan muž, ali kakve to ima veze s njegovim glasovnim mogućnostima (jest da su mnogi operni pjevači podebeli, ali to ne znači da svi debeli ljudi znaju pjevati)? Da, Miljenko Jergović ima kosu-grivu kao rastafarijanac, ali što ti koristi ta činjenica ako nisi čitao Sarajevski Marlboro ili Dvore od oraha (jest da ima pisaca s dugom kosom, ali to ne znači da svi dugukosi znaju pisati)? Isto je i s Mesićem. Da, točno je da je taj čovjek neliječena pričalica i bilo bi ga sasvim dovoljno u javnosti i da je dao upola manje izjava i intervjua.

Ali sve je to nebitno ako ignoriraš kontekst u kojem se pojavio i djelovao. A kontekst je takav da je Mesić započeo svoje predsjednikovanje u toliko politički zapuštenoj o okorovljenoj zemlji da je to izgledalo kao da je neki seoski učitelj poslan u jako zabačeni i zaostali, tričetvrt nepismeni kraj. I što mu je trebalo činiti? Je li, recimo, trebao držati vodu u ustima kada mu je 2000. godine neki zvekan u Biogradu dobacio da se makne jer mu je žena pravoslavka? Ne, odgovorio mu je da su mu 'rasisti uvijek bili bljutavi' i još dodao da što mu to smeta 'kad s njom ne spavate vi, nego ja'.

Je li trebao šutjeti kad su razni ustašoidi na njega slali 'crne vrane', nazivali ga 'Stevanom', naručivali mu 'doručak' s ubijenim Zoranom Đinđićem? Ne, odgovarao im je kada god i koliko god je stigao i, uz Sanadera, sigurno je najzaslužniji što je ta radikalna, proustaška desnica praktički nestala sa službene političke scene. Eto, i to je dio priče o Mesićevoj pretjeranoj blagoglagoljivosti. Iza nje je ostao opipljiv rezultat da je Hrvatska danas barem u ovome pristojnije mjesto za život nego prije deset godina, pa ako je pritom previše govorio, to je valjda manje zlo od toga što su drugi previše šutjeli.

Osim toga, veliko je pitanje koliko uopće poznaju Mesića oni koji mu daju ovakve prigovore i savjete. On je, naime, najbolje funkcionirao kad je sam donosio odluke, a zanovijetanja sa strane naprosto ignorirao. Tako je i odluku o umirovljenju pučističkih generala donio ne pitajući uopće premijera Račana, pogotovo ne ministra obrane Radoša, očito dobro procjenjujući da bi od njih prije dobio kenjkava zavlačenja nego podršku. Isto se poslije ponio i prema Sanaderu kada je rezolutno odbacio sporazum o neizručivanju Amerikanaca u Haag, a još rezolutnije slanje hrvatskih vojnika u Irak.

Naprotiv, bio je loš, najlošiji kada je potpadao pod utjecaj sumnjivih savjetodavaca (suspektni novinski izdavač) ili sklapao sumnjiva savezništva (barabe u vrhu Hrvatske vojske). Bit će da je na isti način skliznuo i u dvije najveće greške koje je napravio u završnici drugog mandata (pomilovanje Siniše Rimca, svađalačka regionalna politika koja je poništila sve njegove pomiriteljske inicijative iz prvog mandata). No, on ne voli priznavati greške, osim ako je stisnut neoborivim dokazima (ustašluk u Australiji), i to je zasigurno njegova najgora osobina.

Najgora zato što proizlazi iz velike taštine, puno veće nego što se od ovakvih šaljivčina inače očekuje, iz čega je proizašao i onaj nedavni spektakularni prekid intervjua za RTL. On očekuje da ga se nakon deset godina na Pantovčaku hvali, a ne sumnjiči, pogotovo ne onako bedastim insinuacijama: 'Drži li vas Bajić u šaci?' Bedastim zato što je on u ovih deset godina davao, kada je trebalo i ultimativnim dosađivanjem, daleko najviše štofa DORH-u i USKOK-u za njihove istrage. A zatim i zato što se novinarski ceh toliko srozao slizavanjem s političkim i poduzetničkim mogulima da je Mesić mogao komotno uzvratiti – a tko vas drži u šaci?

Zahodska erupcija gnjeva

Bilo bi to puno efektnije od one zahodske erupcije gnjeva. Ali, kada mu raniš taštinu, on ne misli brzo kao inače i, umjesto da na spomenuti ili neki sličan način pusti paru, eksplodirao je. Tako je i sam doprinio da se slika njegovih dva mandata na Pantovčaka zacrni preko svake dobre mjere. Mesić je bio dobar predsjednik, redovito bolji od vladinih garnitura u Banskim dvorima, a često toliko bolji i od opozicije da ju je nerijetko praktički zamijenjivao. Imao je, međutim, nesreću da to zasjeni ovaj novi val pljački u zemlji i rasulo u ekonomiji, što se, psihološki gledano, vjerojatno i ne može izbjeći.

Ali, bude li se na isti način, kroz iste takve naočale, procjenjivalo i neiskusnog i previše samozatajnog Ivu Josipovića, čovjek će, kladim se, izgorjeti već do ljeta, najkasnije do kraja godine.