Rezolucija 242 Vijeća sigurnosti UN-a iz 1967. godine jedan od najpoznatijih problema s prijevodima na svjetskoj političkoj sceni i ta je rezolucija jedan od najviše citiranih i najmanje poštivanih dokumenata u povijesti diplomacije, a Izraelci, Palestinci, Francuzi i Amerikanci već se više od četrdeset godina ne mogu dogovoriti o tekstu rezolucije zbog razlike u prijevodu na engleskom i francuskom jeziku.

Rezolucija je donesena jednoglasno nakon što je 1967. godine Izrael u samo šest dana osvojio Sinaj, odakle se povukao 1982., Egiptu je oduzeo pojas Gaze; Golansku visoravan Siriji, a Zapadnu obalu te istočni Jeruzalem Jordanu.

Tekst rezolucije 242 odnosi se na zahtjev o povlačenju izraelskih snaga s okupiranih područja i tu nastaje (jezični) problem.

Razlika između engleske i francuske verzije leži u izostanku određenog člana ("the") u engleskoj verziji, dok se francuska riječ "des" u francuskoj verziji može interpretirati kao francuski neodređeni član u množini ("des") ili kao spoj riječi "de" i "les" (što je francuski određeni član u množini), koji odgovara engleskom "of the". I tu nastaje spor: jedna verzija sugerira povlačenje s "okupiranih područja", a druga podrazumijeva povlačenje sa "svih okupiranih područja" (iako riječ "svih" ne stoji u tekstu).

Iako su neki tvrdili da je u francuskoj verziji počinjena pogreška u prijevodu, rasprava i dalje traje, a obje verzije rezolucije 242 imaju jednaku pravnu snagu, jer su francuski i engleski ravnopravni službeni jezici UN-a.

I dok se i dalje rješava pitanje prijevoda, Izrael se nije povukao s Golana iz istočnog Jeruzalema i dijela pojasa Gaze.

Pitanje i probleme prijevoda u međunarodnim sporazumima i ugovorima pokušala je riješiti Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora iz 1993. godine. Članak 33. te konvencije bavi se tumačenjem ugovora kojih je vjerodostojnost teksta utvrđena na dva ili više jezika, te se kaže da je tekst ugovora "mjerodavan na svakom od tih jezika, osim ako ugovor određuje ili se stranke sporazumiju da u slučaju neslaganja prednost ima jedan određeni tekst". "Prijevod ugovora na nekom drugom jeziku, osim jezika na kojima je vjerodostojnost teksta utvrđena, smatra se vjerodostojnim tekstom samo ako to ugovor predviđa ili ako su se stranke o tome sporazumjele", nastavlja se u tom članku te dodaje kako se "smatra da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom vjerodostojnom tekstu".