Sve se to odigravalo u gradskom autobusu br. 83 koji iz njegovog Zemuna vozi u Beograd, pred putnicima i vozačem, koji su svi skupa ostali mudro nezainteresirani. Zbog Teofilovih impresivnih gabarita (visina, širina i masa) napadači ga nisu uspjeli oboriti na pod i dovršiti, pa su odustali i udaljili se. Na kraju su putnici prešli u naredni autobus koji je vozač naručio mobitelom i otišli. Vozač je onda sjeo i odvezao svoj autobus, pak je Teofil Pančić sam morao nazvati policiju koja ga je prebacila na hitnu i sačinila zapisnik.

Motiv ovog napada nesporan je i zlokoban, kao što su to dobri građani Zemuna i njihov vozač smjesta skužili: Teofil Pančić lice je za istući, kako to već danima ponavljaju po forumima i blogovima anonimne kukavice i jalnuši, s pakosničkom zluradošću. Dok Srbija 'brani Kosovo' (od koga?), taj izdajnik javno veli da je 'od Kosova umoran'! Dapače, otišao je u Istru da se od toga odmori! Taj blasfemični ex-panker kojem ništa nije sveto s naročitom upornošću 'mrzi sve što je srpsko'. Kako to Teofil Pančić postiže? Tako što piše oštre, argumentirane i lucidne – pritom i nadasve duhovite, što je otegotna okolnost – komentare i kolumne. On im pokazuje bistro ogledalo u kojemu se oni vide točno onakvi kakovi jesu – kao magarci i još gore. On propituje njihove mitove, on nad njima primjenjuje ironiju, cinizam i sarkazam, sredstva koja bi nekom Haškom, ili barem Ženevskom konvencijom trebalo zabraniti. Oni, jadni, nemaju šta za reći osim uvreda tipa 'izdajnik, anacionalni mundijalist' itd. (mada, moram dodati, Teofila nogomet ne zanima, što je također 'indikativno', kak bi rekli na policiji). Jednog, dakle, tako iritantnog i upornog skribomana pameti se može naučiti na samo jedan način, a to je zapravo i jedini način za koji oni znaju: batinama, plemenita vještina javne rasprave, logika i argumentacija njima nisu jača strana. Takvo se ozračje oko Teofila Pančića marljivo stvara već godinama, što o njemu misle Crkva, njeni navijači iz nogometnih klerofašističkih plemena i ekstremna, ali i manje ekstremna nacionalistička desnica – svakome je jasno. Pak je bilo jasno i putnicima iz autobusa 83 i njihovom vozaču: oni se ne bi šteli mešat u ta posla. Šta ako murija pohvata napadače, pak to stigne pred sud? Trebali bi svjedočiti, a tko bi se takvima zamjerao? Oni mogu umlatiti batinama svakoga, sudovi imaju za njih simpatije (nogomet je to, Crkva je to), procesi se vuku godinama itd.

Kriminalističke istine radi, ovdje treba dodati i činjenicu da neki drugi motiv za takav napad ne postoji: Teofil Pančić je osoba bezazlena i dobroćudna, simpatični medvjed blage naravi, što je svojstveno krupnim ljudima (iznimka je nepodnošljivo kolerični i svadljivi Aleksandar Tijanić). Pančić nikome nije dužan, ne kocka se, kontrolirane supstance ne koristi, tuđe cure ne dira, ponaša se uljudno. Teofil Pančić napadnut je po crti isključivo političkoj. Dapače, ta dva dripca pratila su ga neko vrijeme prije nego što će ga napasti. Privatno mislim i da bi forenzičko-teološka analiza metalne štange pokazala tragove svete vodice.

Da se odmah razumijemo: niti se to samo u Srbiji događa (pitajte Duška Miljuša i još neke, pitajte ruske novinare kako im je pod Putinom itd.), niti samo Teofilu. Godine 1999. isti takvi hladnokrvno su ustrijelili novinara Slavka Ćuruviju u njegovom haustoru, onda je novinar Milan Pantić iz Jagodine smrtno stradao od metalne štange 2001, trebali su ga samo opomenuti – slično Miljušu – ali je stvar izmakla kontroli, žao im je jako, onda su 2007. novinaru Vremena Dejanu Anastasijeviću stavili dvije ručne bombe M-52 na prozor, ali je preživio. Niti u jednom od tih slučajeva počinioci nisu bili otkriveni. Tamo gdje jesu, kao u slučaju napada na snimatelja TV B92 (slomljena noga) u Beogradu, na prosvjedu zbog izručenja Radovana Karadžića Den Haagu, kazneni postupak vuče se sumnjivo dugo i mlitavo. Isto je i sa suđenjem navijačima koji su se prijetili smrću novinarki TV B92 Brankici Stanković, ona je ukazala na kriminalnu i političku pozadinu navijačkih plemena, još ju policija štiti.

Da ovu tužnu priču skratimo: ekstremna šovinističko-klerofašistička desnica u Srbiji ima svoju uličnu vojsku. Ta ulična vojska sastoji se od navijača, skinheada, neonacista, rasista i fanatika raznih pasmina, te se skupine personalno preklapaju i policija je toga svjesna. Problem je u tome što te skupine uživaju zaštitu stanovitih neformalnih centara moći povezanih sa strankama, Crkvom, nogometom i podivljalim frakcijama tajnih službi.

Nije ovdje samo o novinarima riječ, mada su oni medijski privlačniji kad popiju batine ili ih netko ubije. Ne morate biti navijač s oznakama da biste dobili batine ili nož u stomak, dovoljno je biti na krivom mjestu u krivo vrijeme. Gay Pride je najbolje mjesto za to, pa se zato više i ne održava: policija je skrušeno priznala da ne može jamčiti sigurnost. Ne može ni svojim službenicima, kako vidimo iz slučaja onog policajca kojega su kolege jedva spasili na stadionu dok su mu u usta gurali magnezijsku baklju. I taj se slučaj – jasno snimljen i dokumentiran – još vuče po sudovima. Tako je glavu izgubio i onaj Francuz Brice Taton prije više od godinu dana: netko je javio dečkima mobitelom da ima navijača Toulousea na datom mjestu i dao im upute, Tatona su prvo iscipelarili, a onda ga bacili niz strme stube, umro je nekoliko dana kasnije, suđenje se još vuče.

Treba sad razmisliti o kriterijima po kojima se batine dobivaju u Srbiji. Obilježeni navijači i policijski službenici (te dvije skupine barem uzvraćaju...); ljudi koji vas krivo pogledaju; novinari na licu mjesta, pogotovo iz prepoznatljivih TV kuća poput B92; lica javno poznata, a krivo politički opredijeljena poput Teofila Pančića; tko nema sreće i nađe se na putu, pogotovo stranci (desilo se i Darku Rundeku).

U Hrvatskoj također – kako to pakosno ističu beogradski tabloidi svaki puta kad se desi – imate šansu za dobiti batine zbog krive registarske tablice na autu, zbog upadljive ekavice na cesti ili u birtiji, ili eto tako. Nije da se to ne događa, događa se svako malo, ali od toga nikome u Srbiji nije nimalo lakše, nije ni u Hrvatskoj. Zajednički problem i Srbije i Hrvatske jeste u tome što se na jednoj stanovitoj razini prešutnog sustava vrijednosti smatra poželjnim, dopuštenim i normalnim premlatiti onoga drugačijega od prešutno složne većine, drugačijega iz bilo kojeg razloga: nacionalnog, vjerskog, rasnog, političkog, mitološkog, sportskog. Anonimni komentari na premlaćivanje Teofila Pančića – lijepi naš internet! – to razvidno dokazuju.