Ovu sam subotu provela kao i svaki zadnji rok za predaju poreza. Uvijek u mom životu postoji netko tko je 'poslao' potvrdu koja 'nekim slučajem' još uvijek nije stigla pa će je na moj upit ljubazno proslijediti i po 'drugi puta'. Faksom, ako treba. Nisam ni ja u toj priči posve nedužna. Mojoj prijavi će stoposto nedostajati neki vrag. Možda rodni list kojim dokazujem da mi je uzdržavana mater još uvijek u krvnom srodstvu. Sve ove godine zaredom. I da je od ukupno 700 kuna mirovine opet izdvojila 50, kako bi pribavila bankovni izlist svojih primanja. U ime OIB-a i digitalizacije, sve u korist države i nacije.

Na poreznu karticu će svoje stručno računovodstveno oko baciti moja prijateljica. Ona je (kao i ja), 'dotepenka'. Međimurka. U povjerenju, sviđa joj se u Vukovaru. Lijep je to gradić, kao stvoren za miran obiteljski život. Sve dok ne počnu akcije oko dvojezičnih ploča ili se u sitnim satima, u izmaglici maligana, netko ne zabusa u nacionalna ili navijačka pleća. U takvim prigodama i ona razmišlja o tome da je možda ipak pogriješila i da djecu treba spašavati grada u kojem se idilični mir zbog osjećaja zaludnosti u nekoliko usijanih glava za tren pretvori u zajedničku kolektivnu psihozu i paranoidno stanje na rubu krvi i novog rata. Odlična je to prilika za intervju Miloradu Pupovcu ili Tomislavu Josiću. Kao i da spomenu jedan drugog, već u ovisnosti tko je, Hrvat ili Srbin, u konkretnom slučaju izvukao deblji kraj.

Zar netko dolazi u mjesto iz kojeg svi odlaze?

Moja prijateljica bolje poznaje porezne propise od gospođe iz Porezne uprave zadužene za nesretnike čije prezime počinje na slovo 'A'. No to nam obično ne pomaže. Gospođa 'A' uvijek pronađe 'rupu' na našem papiru. Zato smo spremne za još jednu analizu popunjenog obrasca.

Dogovorile smo se naći u kafiću. U običnom vukovarskom kafiću. Ne onom tipu koji se najčešće spominje u našim novinama. 'Hrvatskom' ili 'srpskom'.

Kavu nam donosi Marko. On nije ni 'Hrvat', nije 'Srbin', već je zalutao s Paga. Događa se i to. Što ja znam. Svi iz Vukovara ljeti odlaze poslom ili turistički na more (pa i na Pag), a Marko je s jeseni došao u Vukovar. Možda za curom koja je na Pagu radila sezonu (sjetio se kako može prezimiti radeći) ili je pobjegao 'od svega' s Paga, da ostane tu zauvijek s nama. Da umre u gradu u kojem je iznimka postao dolazak, a tužna svakodnevica odlazak. Da junački izdrži kao živi postav u gradu-muzeju u ime 'posebnog pijeteta' i upornog držanja za skute Domovinskog rata.

Možda je Marko naivan. Možda baš suprotno: zaštićeni svjedok, dvostruki agent, dijete udbaša. Ili se jednostavno javio na oglas Hrvatskog zavoda za zapošljavanje? Jesu li Marka privukle činjenice da je neoporezivi dio dohotka u Vukovaru veći i da ovdje može kupiti kuću za cijenu malo bolje garaže na Pagu ili u našoj metropoli? Ne znam, a nije ni bitno. Važno je da je ljubazan i da je ekspresnom brzinom zapamtio kakvu kavu pijem. A ako i nije upamtio on, takve stvari pamti konobar sa šanka, a on mi ne djeluje kao da je s Paga.

Ako se selimo, onda idemo preko pola svijeta

Čudi me ta navada Hrvata da se od rodne kuće ne žele odmaknuti ni 100 metara, ako ih neka nevolja ne potjera. A kada se miču, ne bježe u drugi grad, drugu županiju, nego ravno - preko pola svijeta u Australiju, Kanadu ili barem Irsku. Ali da odu iz većeg grada u manji u kojem imaju budućnost - ne dolazi u obzir!

Mobilnost radne snage, ta mantra Hrvatske udruge poslodavaca, očito žestoko zapinje. Zašto, pitala sam se. Naime, također sam jedna od onih 'dotepenaca' u Vukovaru. Zato sam se duboko zamislila - što to priječi ljude da dođu živjeti u grad koji im za iste pare daje puno više.

Pitala sam prijateljicu misli li da je nama, padobrancima u ovom gradu, teže ili lakše? Ne srećemo bivše prijatelje, poznanike i kolege koji su 1991. otišli s druge strane rovova i barikada. Nas nije nitko mučio, protjerivao, silovao. Imamo li se pravo ljutiti zato što druge ljuti naša volja za normalnim životom i neopterećenošću prošlošću i simbolima? Što nam je ispred svega ekonomski oporavak i prosperitet ovog grada? Bismo li preporučile nekome da se doseli u njega?

Nema ni ona pravi odgovor na to. Možemo se jedna drugoj jadati da je, recimo, megaprojekt obnove Vodotornja za dvadesetak milijuna kuna populistička predstava, građenje spomenika vlastitoj taštini i rejtingu političara te maljanje fasade kuće u kojoj će na koncu ostati samo oni koji više nemaju kamo otići. Zašto u ovom gradu nitko ne ulaže u hladnjaču, pa da mi paradajz ili krastavac ili puterica nisu tako skupi na tržnici?

Ako to kažemo na glas, bojim se da ćemo ostati neshvaćene. Neempatične, prije svega. Kako može hladnjača za skladištenje voća i povrća biti ispred simbola Domovinskog rata, za koji su toliki izginuli? Zbilja, zar su izginuli za Vodotoranj ili im je bilo dosta stabilizacije, inflacije, 'srbovanja' i, napokon, zato što su bili napadnuti i samo su se branili? Zar se tako voli svoj narod, svoja zemlja i svoj grad, nezahvalnice? Punog trbuha? Za jedan pišljivi osmijeh konobara čija te krvna zrnca ne zanimaju?

Umjesto u hladnjaču budućnosti, pare za simbole prošlosti

Za prave domoljube i vukovarske lokalpatriote važnije je pitanje ćirilice od pitanja tržnice i cijena voća i povrća na njoj. Barem smo po nečemu odmah iza Pule i Dubrovnika. Pravom domoljubu za obnovu vukovarskog Vodotornja ne treba čak ni novac iz fondova EU-a jer je pitanje časti da se toranj gradi isključivo kunama, a ne tuđinskim novcem. Barem tako kaže gradonačelnik.

Pravi domoljub se ne muči ni pitanjem kamo je nestalo tri milijuna 'naših' kuna koje je Zadarska županija još 1998. isplatila za obnovu tog objekta. Bit će da ono čega nema i ne fali, kako kaže stara narodna.

No tješim se da je sve moglo biti i gore. Recimo, Vodotoranj se mogao obnavljati i za ere bivšeg gradonačelnika, osuđenika imena Željko Sabo. Na primjer, da sadašnji gradonačelnik Ivan Penava i njegova stranka tada nisu glasali protiv tog neprioritetnog i bahatog projekta. Srećom, kažem, pa nisu. Jer ne samo da bismo imali obnovljen Vodotoranj, već bismo na njemu imali i rotirajući restoran u koji bismo upadali ravno iz žičare, a ta bi, po svim zakonima fizike, morala i preko mog komadića vlasništva, ravno preko štrika s mokrim plahtama i pamučnim gaćama 'padobrankama'.

U rotirajućem restoranu mnogi bi ručali, ali ne i oni iz svake treće vukovarske kuće koja je prazna i zarasla u korov. Ili iz svake pete, na kojoj je natpis 'prodaje se'. Osim turista, u žičari bi se vozili i umirovljenici. Mi, Vukovar, grad smo umirovljenika. Svaki umirovljenik bi pored pokaza za Čazmatrans dobio i onaj za žičaru. Grad je u stanju subvencionirati takvo što.

Za vrijeme bivšeg gradonačelnika u gospodarskoj zoni grada značajno se popravila flora i fauna. Nije bolje ni za vrijeme aktualnog. Umjesto zujanja strojeva, šikarom ljeti zuje komarci. Stazicama slobodno kroče lisice i jazavci.

Lokalni šerifi upropastili jedinu vrijednu stvar u selu za koje nikad niste čuli

'Zavidim ti na Međimurju! Da sam na tvom mjestu, vratila bih se!', kažem prijateljici. A ona se okrene prema nedužnom Marku (možda čovjek stvarno nije kriv) i zamoli dnevni tisak.

'Čitaj!', kaže mi.

'Predsjednik Udruge mladi informatičari Strahoninca (MIS) Dejan Drabić u petak (26. veljače) je predao ključeve prostorije koje je koristila udruga na katu zgrade Centra za kulturne i društvene namjene u spomenutom mjestu.

Taj je dan bio rok do kojeg se udruga morala iseliti iz prostorije i to odlukom općinskog načelnika Strahoninca Franje Lehkeca (HSS).'

Tlak mi je skočio više od vukovarskog Vodotornja.

Upropastili su jedinu vrijednu stvar iz tog sela za koje, kladim se, nikad niste čuli.

Vjera u Boga i seljačka (ne)sloga! Snage odmjerila dva političara (jedan na položaju načelnika, a drugi oporbenog vijećnika) i kao rezultat tog sraza ispala iz igre udruga koja dvanaest godina zaredom informatički obrazuje djecu koja žare i pale na županijskim i državnim natjecanjima.

Jer stvari stoje ovako: 'ja' sam uglavnom ispred 'mi' (osobito ako mi netko stane na žulj), a 'mi' smo svi u istoj stranci dok ste u nekoj drugoj – 'vi'. 'Naši' neprijatelji. I 'naši' interesi su zapravo interesi stranke, odnosno pojedinca koji se identificirao s njom.

A takvom pojedincu nebitni su mladi informatičari. Osobito ako su 'projekt' političkog oponenta. U žaru političke borbe zgazit će se i zrno nade za bolju budućnost ove zemlje. Jer svaki mudri lokalni moćnik radije bira nešto opipljivo. Nešto na što se može uglaviti mramorna ploča s njegovim imenom. Kakvu zgradu, cestu, fontanu. Ili, ako je srećković, toranj. Što ima važnije od toga? Ništa, složio bi se i Freud. Još kad bi na vrh tornja prskala fontana.

Međimurska općina Strahoninac broji svega 2696 stanovnika, a takva minijaturna zadnjih godina zablistala je na informatičkom nebu Hrvatske, ravno uz bok skoro pa milijunskog Zagreba. I onda samo jedan politički prst pritisne prekidač. Puf!

Nisu im dovoljne ni kuće po cijeni garaže u velegradu

To je Hrvatska. To je naša lokalna samouprava. To su naše (ne)prilike. To je naša gospođa poreznica, strah i trepet svih na slovo 'A'.

Kako da uz takve lokalne majstore pokušam nagovoriti nekog da baci sve na kocku i kupi kuću za cijenu garaže i budućnost s glavom u torbi? Priznajem, poznam malo informatičara, nisam iz te branše. Svega petoricu. Četvorica su već prve godine ulaska u EU otišli da se više ne vrate. Dvojica u Austriju, a dvojica u Veliku Britaniju. Ovaj peti se sprema kupiti kartu za Dublin. Ostavili kuće i stanove po cijeni garaža i lokalnu upravu koja se brine o simbolima.

Tko će ostati da ugasi svjetlo?

Možda smo zbog silne vizije gradonačelnika Ivana Penave i njegovog prethodnika Željka Sabe na tragu rješenja za međunacionalne trzavice u Vukovaru. Uskoro tu neće biti mladosti koja šara grafite i tu i tamo se potuče.

Vukovar je uvijek bio grad doseljenika, spretnih trgovaca i obrtnika, pa bi bilo dobro da se netko sjeti potrošiti novac na to da Marko i drugi 'dotepenci' u Vukovaru i ostanu. Da u njemu ostvare svoj hrvatski san i budućnost. Smanjite megalomanske ideje i ne trošite novac isključivo na spomenike ponosnoj prošlosti.

Da ne bi i život u ovom gradu i mnogim drugim 'rubnim' gradićima i mjestima postao prošlost.