Zamislite ovakvu situaciju – vozili ste više od 1.300 km i stigli u nepoznatu zemlju koju ste, temeljem divnih preporuka, odabrali za destinaciju svog ljetovanja. Ondje se susrećete s vlasnikom apartmana s kojim ste prethodno dogovorili smještaj po povoljnoj i za područje koje posjećujete prosječnoj cijeni. Apartman ima sve što treba – klimu, wi-fi, novu kuhinju i namještaj, no nećete ga nikad vidjeti jer ga je vlasnik, unatoč vašoj rezervaciji, izdao nekome drugome. Moli vas da se strpite koji dan, a on će vas četvero s dvoje malene djece u međuvremenu strpati u dvostruko manju sobu. Odbijate i ignorirate njegov cinični komentar kako 'ništa bolje, ma ništa uopće, nećete naći' te krećete u potragu za nečim normalnijim. No ta misija se razvlači na nekoliko sati, jer vas unajmljivači vode po urušenim sobičcima s čijeg stropa malter pada po glavi, a ispod njega klimavi čavli nakrivo pridržavaju mrke crno-bijele fotografije pokojnih članova obitelji.

Nakon višesatnog natezanja i komunikacije rukama i nogama, uoči pada mraka, pronalazite prenoćište koje djeluje prihvatljivo i čisto, pa makar bilo i 50 posto skuplje i morali spavati na dječjem pomoćnom ležaju od opruga. Međutim, priča od jučer ponavlja se ujutro po dolasku na plažu. Domaćini vas dočekuju čarobnim riječima 'all is reservation', nemušto tumačeći kako svoj ručnik ne možete spustiti ni na jednu od milimetarski načičkanih ležaljki kojima upravljaju ugostiteljski objekti milimetarski načičkani uz plažu. To da ste trebali doći prije osam sati te da ste sa sobom trebali imati račun s dokazom napravljenog prometa u dotičnom kafiću ili restoranu dan prije, shvatit ćete sljedećeg dana, kad robinzonski ovladate lokalnim pravilima, kojih ćete se narednih dana pridržavati manirom dresirane životinje. Za početak – namjestit ćete sat na vremensku zonu susjedne države kako biste se ranije budili i stigli zauzeti dragocjenu ležaljku i mjesto za parking.

Ovo se nije dogodilo na Azurnoj ili nekoj drugoj prenapučenoj obali, a bogme ni na Jadranu. Mjesto je radnje  Ksamil, najjužnije turističko mjesto albanske rivijere, smješteno na Jonskom moru, tek tri kilometra od sjeverne obale grčkog otoka Krfa. Ako se, opterećeni predrasudama iz ere komunizma, i dalje pitate jesmo li uopće trebali očekivati više, uzmite u obzir činjenicu da su o prirodnim ljepotama netaknute albanske obale u superlativima proteklih godina pisali, među ostalima, The Telegraph, Huffington Post i New York Times, koji ju je čak uvrstio na četvrto mjesto u svom izboru turističkih atrakcija 2014. No mediji nisu jedini oduševljeni. Upišete li pojam 'Ksamil' u internetske pretraživače ili aplikacije poput Instagrama, pronaći ćete sve same hvalospjeve 'malih ljudi', predivne fotografije rajskih plaža, mora tirkizne boje, zavodljive gastronomske ponude te bogatstva obližnjih nacionalnih parkova, prirodnih fenomena i očuvanih srednjevjekovnih gradova uvrštenih u UNESCO-ovo nasljeđe.

Turistička anarhija

Ovaj nevjerojatan kontrast očekivanog i dobivenog postaje očit već nakon prve slabo prospavane noći, kad s terase ugledate prekrasan pejzaž razvedenog Jonskog mora i ogoljenih planina, ometen urbanističkim kaosom stihijski građenih višekatnica namijenjenih smještaju uglavnom kosovskih, makedonskih i domaćih turista iz dijaspore. Rijetko koja od njih ima krov, a svaka peta ili šesta dignuta je u zrak dinamitom, nakon što je približavanje zemlje Europskoj uniji očito nametnulo određene zahtjeve po pitanju legalizacije bespravne gradnje. Mjesto, koje je još prije par godina bilo obično primorsko seoce, takvom se gradnjom 'spustilo' na obalu, a mahnito neimarstvo nije pratila i izgradnja odgovarajuće infrastrukture, pa se gosti i dalje žale na nestanke struje i vode te probleme s kanalizacijom. Kroz grad prolazi jedna, nedavno završena asfaltna prometnica koja vodi od obližnjeg grada Sarande do nacionalnog parka Butrint, a sav ostali promet u mjestu i oko njega odvija se makadamskim puteljcima.

Makadam nije samo podloga za promet, već i za uživanje u blagodatima mora. Plaže u Ksamilu, naime, zapravo su brda mljevenog šljunka i zemlje, nanesena uz obalu u ravnini nagomilanih restorana koji njima upravljaju. Ponuda u njima najsvjetlija je točka albanskog turizma, no i ona je posljedica nekontrolirane eksploatacije prirodnih resursa. Vozeći se duž obale, vidjet ćete nebrojena uzgajališta školjaka koja možda omogućavaju ugostiteljima da platu morskih plodova za dvije osobe nude za prosječno osam eura, no kakve dugoročne posljedice to ostavlja na biosferu podmorja, teško je pretpostaviti. Pogotovo kad poslušate iskustva turista koji uživaju u ronjenju, a koji tvrde da su tek nekoliko desetina metara od obale na dnu mora vidjeli odbačene televizore i bijelu tehniku.


Noćni život Ksamila

No ono što najviše šokira jest potpuna odsutnost organizacije na polju javne infrastrukture, potpuno neprilagođene tolikom broju turista. Odlučite li se na izlet u 13 km udaljenu Sarandu kako biste se prošetali prenapučenom rivom regionalnog središta, nekih tri kilometra od ulaska u grad do njegova središta vozit ćete se najmanje 45 minuta. Nakon što vam pukne film, pa poželite negdje parkirati i nastaviti pješke, usputna autopraonica će se čarolijom vrijednom dva eura pretvoriti u parkiralište. Autopraonice su na jugu Albanije izrazito propulzivna djelatnost – u samom Ksamilu ima ih više desetaka, što je i logično, s obzirom na to da vožnja makadamom već nakon jednog dana vozilo pretvara u pokretnu tvornicu prašine. No nema te autopraonice koja može oprati smeće nabacano oko kontejnera i duž gradskih ulica, a koje nestaje u kasnim noćnim satima potpuno misterioznim putevima.


Ovako izgleda prelazak skelom preko Butrintskog kanala

Može li se, u ovakvim okolnostima, uopće ikako odmoriti? Recimo tek da smo trenutak relaksacije doživjeli prilikom izleta u nacionalni park Butrint, zanimljivo arheološko nalazište u kojemu su svoj trag ostavili Grci, Rimljani, Turci, Napoleon, ali i Ivo Sanader. Ovaj antički grad, koji rado posjećuju (osobito talijanski) turisti nudi predah od gužve u Ksamilu zanimljivom šetnjom kroz turbulentnu povijest ovih krajeva, ali i neobičan transportni fenomen – skelu na sajlama koja prevozi do pet automobila na drugu stranu Butrintskog kanala. Par kilometara nakon što prijeđete i nastavite put prema grčkoj granici, shvatit ćete da se ponovno vozite krupnim makadamom brzinom 10 km na sat. I dok panično pazite da ne zalutate u neki od sporednih makadamskih puteljaka koji vode u vinograde ili na pašnjake mještana ovog tragično zapuštenog podneblja, pitate se – je li moguće da će ovuda za par godina prolaziti europska žila kucavica, Jadransko-jonska autocesta? Teško. Baš kao što je teško povjerovati da će ondje tada funkcionirati bilo kakav oblik organiziranog turizma.