Ono što nisu znali britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson i njegov hrvatski kolega Stier, otkrio je Josip Antić. U Londonu ne samo da se može naći vrhunski dingač, nego ga pije i engleska kraljica. Proizvodi ga boutique vinarija Vicelić, čiji vlasnik Mateo s prijateljima Herojima vina smišlja novi prodor peljeških vina na svjetska tržišta
Kad je neki dan Mateo Vicelić čuo Borisa Johnsona, nekadašnjeg londonskog gradonačelnika, a sadašnjeg ministra vanjskih poslova, kako hrvatskom kolegi Davoru Ivi Stieru poručuje da će biti jako veseo kada bude mogao 'otići u svoju trgovinu u Londonu i kupiti dingač i pošip', vjerojatno je pomislio kako ni MI6 nije više što je bila. A o SOA-i da ne govorimo. Riječ je, dakako, o šali, jer kad je London posrijedi, dingač je već neko vrijeme ne samo dostupan, nego je s njim rođendan proslavilo i njeno veličanstvo kraljica Elizabeta II. Pila je dingač koji proizvodi baš Mateo Vicelić, mladi pelješki vinar, koji je u nepunih 10 godina svoje vino lansirao u sam vrh svjetskih vinskih lista.
Do Kraljice majke ne dolazi se s ulice, crveni tepih Viceliću je rasprostro Berry Bros & Rudd, ekskluzivni nabavljač vina za kraljevsku obitelj, čiji je master of vine na prvom kušanju ostao oduševljen njegovim dingačem i odmah složio narudžbu. Ugledni Dekanter magazin proglasio ga je za '25 Best Buy' vina na engleskom tržištu, o njemu pišu Indenpedent, Economist i Boston Globe, a Vicelićev dingač na vinskim je listama uglednih londonskih restorana. U Hrvatskoj je izvan uskog kruga vinskih znalaca nepoznanica. Mateo živi na Pelješcu, u Trpnju, tamo s obitelji vodi svoju boutique vinariju, čiji je razvoj počeo godine 2007, kad je Mateo, završeni diplomant dubrovačke škole menadžmenta, nesuđeni pomorac i vokacijom vinar, odlučio vratiti se tradiciji Vicelića, koji su se već 150 godina bavili naizmjenično pomorstvom i vinarstvom.
Stogodišnja vinarska tradicija obitelji Vicelić
'Meni je pradida bio vinar još prije 100 godina i njegov otac također. U to vrijeme kod nas se u konobi u Pijavičinom prerađivalo 30 tona grožđa, a naš podrum bio je jedan od vodećih podruma na Pelješcu. Pradida Mato bio je pravi privatni poduzetnik, još 1935. imali smo flaširana vina i prodavali ih u Beču i Pragu, sve dok ga nakon Drugog svjetskog rata nisu gurnuli u zadrugu. Onda je postao kapetan. Otac je isto bio kapetan. Ali nikad se nisu napuštali vinogradi, ako nismo mi mogli obrađivati, plaćali smo težake. Nije se komercijalno proizvodilo, ali vina za obitelj je moralo biti. I tako je bilo dok se ja nisam vratio vinogradima i vinu u potpunosti', kaže mi Mateo.
Dingač je ime lokaliteta koji drže idealnim za sortu maloga plavca. Kažu da je to najslavniji mali plavac Jadrana. Istodobno vi sami, kad ste obnavljali i širili vinograd, kazali ste da nitko normalan ne bi tamo sadio vinograd?
'Istina je, strmina na južnim padinama Pelješca pod imenom Dingač bogomdana je vinorodna pozicija. Lokalitet je čudo i teška muka! Smeđe karbonatno tlo na sipinama kalcijeva karbonata s trostrukom insolacijom: izravno od sunca i refleksa od mora i od kamena. Francuska ima loše vinske godine, ali Dingač ih ne pamti. Priča o Dingaču i vinu s te pozicije je najprije ljubav, pa onda biznis. Te 2007. i 2008. bilo je dosta poticaja, ali što znači raditi na ovim ludim strminama, govori i to da je bager od 32 tone tri mjeseca tukao kamen za novi vinograd. To je za moje pretke bilo nezamislivo! Ja sam na toj strmini zasadio još dosta loze, tako da nam je sad 70 posto mladog nasada, a 30 posto su nam stari vinogradi. Neke loze su stare i 120 godina. Na Dingaču imamo ukupno tri i pol hektara vinograda, a osim njega imamo mali plavac s pozicije koju zovemo Župa. Dingač daje malu, ali izuzetno kvalitetnu količinu: pola kile grožđa po lozi, a dva kilograma trebaju za litru.
Ono što je posebnost jest da ste vi priču o dingaču razvijali na moderan način, istodobno čuvajući tradiciju.
U paleti vina naše vinarije su dingač, plavac i dingač selekcija. Dingač koji je pila kraljica Elizabeta II. je moderan, suh, balansiran. Taj 'moderni dingač' čini 80 posto naše proizvodnje, nekih 10-15.000 boca. To je vino koje se radi korištenjem svega onoga što nam daju tehnologija i struka: govorim o tankovima, grijanju, hlađenju, analizama, mokrookrigenaciji. Takvo vino s ovakvih terena nipošto nije lako napraviti, ali mi smo uspjeli. Selekcija Dingača je pak rustiklano vino koje je pio Franjo Josip. Danas je radimo na isti način na koji su je radili moji preci, bez tehnologije i to od starih loza u uvjetima koje su davale naše konobe. To je vino s puno alkohola i puno šećera. Takav dingač je slatko vino. Starima bi fermentacija stala i što je vino odradilo - odradilo je. Danas mi radimo takvo vino u unikatnim boutique pakovanjima, možda 500 boca po 0,5 litre. Selekciju ne radimo svake godine, ali kad god je radimo ona izbaci nešto fantastično Uglavnom se prodaje na vinskim turama koje na Pelješcu iz Dubrovnika organizira vrsni sommelier Mario Sehić. To su male ekskluzivne ture s 10 vinoljubaca koji su doslovce oduševljeni jer se to 'staro vino' sljubi s pričom o terroiru. Posjete na Pelješcu tri, četiri vinarije, lokalitete. Kad im kažem da ovdje radimo vino 2.000 godina, da je ovo majka mnogih vina, da je plavac mali sljednik tribigrada od kojeg je nastao talijanski primitivo i američki zinfandel, ostanu osupnuti. Neki su nam rekli da su bili u Bordeauxu, ali da je ovo puno jači doživljaj.
Na koji način je ta priča došla do Kraljevskog dvora u Londonu?
Tu nam je puno pomogao Mario Sehić, kojeg sam već spomenuo. Naš je čovjek, vrhunski sommelier koji radi i cijenjen je u Londonu. Nama je godina 2010. bila prva komercijalna berba, a iduća godina 2011. bila je nevjerojatna. Naš prijatelj Mario prezentirao je taj suhi dingač najstarijoj londonskoj vinskoj kući Berry Bros & Rudd, koja je službeni dobavljač vina britanskog kraljevskog dvora. Po meni je to najjači trgovac vinom na svijetu, oni postavljaju standarde. Njihov master of wine Martin Hudson probao je taj naš dingač i oduševio se. Kad se master of wine (a takvih ima samo 350 na svijetu) potpiše ispod vina u jednoj takvoj kući i svojim imenom stoji iza tog izbora - ne znam šta ima jače. Hoćete čuti kako ga je Martin Hudson opisao. Evo: 'crveno vino punog tijela, od lokalnog grožđa plavac mali, jedno od mojih omiljenih iz našeg asortimana, robustan, zrele taniniske strukture, prepun mirisa crne trešnje, pravi nalaz s prekrasne hrvatske kamene obale...'. A upravo u klubu Berry Bros & Rudd Elizabeta II. proslavila je svoj rođendan s djecom i unucima.
452088,450448 ,441391 ,407102
Glas o vašem vinu čuo se izvan Hrvatske puno bolje nego u njoj. Kako to tumačite? I što biste poručili ministru Borisu Johnsonu?
Što se tiče Hrvatske, tu se nismo gurali. Zapravo, nismo se gurali ni u svijet. Nas je svijet prepoznao. Berry Bros & Rudd s još nekoliko vrhunskih vinskih trgovaca jednom godišnje rade 'press and trade wine testing' - kušanje odabranih vina za novinare vrhunske znalce. Svaka od tih vinskih trgovačkih kuća donosi 10 svojih vina koje bi oni htjeli pokazati. Među tih 10 vina donijeli su prezentirati i moj Dingač Vicelić i tako je priča o njemu objavljena u Independentu i Guardianu, koji u svojoj ponudi imaju na tisuće vrhunskih vina iz cijeloga svijeta. Kasnije je u u Decanteru od veljače izašao naš Dingač među 25 best buy vina, koja niste probali, nisu poznata, a vrijedi ih probati. To su fenomenalne stvari ne samo za mene nego i za Hrvatsku i njena vina uopće. Što bih poručio ministru Johnsonu? Svakako ću mu poslati nekoliko naših boca i uputiti ga gdje se u Londonu mogu naći. Međutim, mislim da je pravo pitanje što je Boris poručio nama.
Držite da je to bila skrivena poruka?
Hrvatska se propagira kao mala zemlja za veliki odmor, što po meni ne odgovara punoj istini. Hrvatska je vinska i maslinska zemlja jednako kao Italija ili Francuska. Samo mi nismo brendnirani kao vinska zemlja, to je problem. A to nam zatvara vrata kod šireg broja kupaca, zato ministar Johnson pita – gdje su dingač i pošip!? Da bi netko u Londonu kupio naš Dingač za 25 ili 30 funti on mora u svijesti imati već podatak da to dolazi iz vinske zemlje. Nažalost njima Hrvatska zvuči kao vinska nepoznanica. A vidite moj prijatelj i vinar Boris Mrgudić 15 je naraštaj vinogradara! Pa to nema Italija ni Francuska. Dingač ima unikatini karakter, ne može se duplicirati tu je sve autentično od loze, terrioira, dingač može stat al pari bilo kojem velikom vinu. Prepoznao je to veliki znalac Martin Hudson, ali običnom kupcu to treba reći. Mislim da je Boris Johnson poslao poruku Hrvatskoj fino joj rekavši da joj nedostaje brendiranje, samo to je dugotrajan posao kojem moraju prethoditi istraživanja i strateške odluke koje su se već trebale dogoditi. Mi nemamo vinske strategije niti krovne institucije koja bi radila na njenoj provedbi.
Rekoh da Hrvatskoj nedostaje krovna udruga koja bi se brinula i promovirala Hrvatsku kao vinsku zemlju. Mi mladi vinari na Pelješcu pokušavamo sami djelovati u tom smislu. Družimo se, prijateljujemo, kod Borisa na wine baru smišljamo kako da zajednički nastupimo, kako brendirati Pelješac kao svjetski jedinstvenu vinsku lokaciju. Mi sebi nismo konkurencija. Sve pozicije dingača pokrivaju 75 ha, a champagne na primjer ima 33.000 ha. Nedavno smo bili na sajmu u Italiji gdje prezentiraju posebna vina s, kako oni kažu, ekstremnih pozicija. Zovu to herojskim vinima, jer za dobivanje takvih vina treba herojski napor. To što smo se mi iz Pelješca našli u tom društvu, govori dovoljno i mogu reći da su naša vina izuzetno dobro zazvonila. Eto, ako treba ime za tu našu pelješku grupu vinara, mislim da ne bi bilo loše razmisliti da se nazovemo Herojima vina.
Kako vi vidite mogućnost promocije dingača i koja su po vama ciljana tržišta?
Nećete dingač prodavati u Italiji, ali ćete biti vrlo zapaženi ako ga ponudite u Švedskoj gdje se piju teška crna vina ili Švicarskoj. Kakva je mogućnost povrataka dingača u Austriju i Češku? Na to bi trebala odgovoriti nacionalna vinska strategija koje nema. Što se moje vinarije tiče mi i dalje namjeravamo biti boutique vinarija. Moji planovi su da 70 posto prodajemo u restoranima i vinskim listama, od toga bi 20 posto otišlo na već spomenute vinske ture. A 30 posto otišlo bi na izvoz. Dingač je svjetski top vino – bilo bi vrijeme da i Hrvatska to shvati kao dio identiteta.
