Dobro, majke ti, a što bi tek bilo da se u središte Zagreba stuštilo 60-70 tisuća bučnih prosvjednika, koliko ih slovenski sindikati okupe u Ljubljani praktički kad se sjete? I što bi bilo kad bi se, božesačuvaj, i po svim drugim gradovima u Hrvatskoj razlio val divljih protesta i štrajkova, kako upravo gledamo u Grčkoj, djelomično i u Srbiji

Ovo čovjeku prođe kroz glavu kad vidi svu tu silnu nervozu i obezglavljenost Kosoričine vlade u vrijeme ovih seljačkih nemira. Jest da su oni bili najveći dosad, s prvim fizičkim čarkanjima s policijom i prvim ozlijeđenima. I jest da su primijećeni prvi znakovi da se seljaci žele otrgnuti patronatu HDZ-a i HSS-a (drapanje članskih iskaznica, što je ove sigurno posebno zapeklo). Točno je, također, da nezadovoljstvo vraški neugodno krčka i u željezarama, pivovarama, pamučarama, čak i u sportskim klubovima, a svaka vlast strepi da se to ne slije u jedinstveni bunt, koji se više neće moći kontrolirati.

Ali, razloga za pravi strah nije bilo. Sve je to još uvijek ostalo u širem okviru tradicionalnog netalasanja, zahvaljujući čemu je Hrvatska u protekla dva desetljeća mirno i flegmatično brodila i kroz puno veće nevere. Nema znakova da je i sada moglo biti drukčije. Ali, svejedno, onima gore naočigled su se tresle gaće, tako da je i kao janje krotki Čobanković nervozno stavio seljacima na dušu da vode Hrvatsku u bankrot, a čak ih je navodno, tvrde oni, ali i dio medija, nazvao i 'razuzdanom ruljom'. Pa ovi, bogamu, vjeruju u sebe i svoju politiku jedva dlaku više od pobunjenih seljaka – pomislio sam kad sam to čuo, a nikada nije bilo pouzdanijeg znaka da je neka vladajuća garnitura dotakla dno.

To je, uostalom, potvrdilo i ponašanje Jadranke Kosor koja pokazuje zapanjujuće iste karakterne crte koje smo gledali i kod Sanadera prije nego što je dao petama vjetra. I njoj se mili nositi samo kraljičansku odoru blistave pobjednice i spasiteljice nacije, a čim se pojavi neki veći problem, briše iza prvog ugla kako je, nedajbože, ne bi okrznula banalnost ovozemaljskih briga. Zato se, ne skidajući svo vrijeme s lica uvrijeđeni i smrknuti izraz, i odbila susresti s predstavnicima seljaka, a da to ne bi baš previše bolo oči, dosjetila se taktičkom triku.

Zatražila je od artiljerijske baterije pod zapovjedništvom starog vuka Andrije Hebranga da ožeže po Ivi Josipoviću, koji se jest susreo sa seljačkim deputatima (iako im može pomoći koliko i bređoj kravi koja se muči s teljenjem i zapravo je više pomogao Čobankoviću nagovarajući seljake da ne prekidaju pregovore s njim). Ali, Hebrang k'o Hebrang, nema kod njega puno mudrovanja u biranju meta, on tuče po svemu što se miče, optužujući Josipovića za doslovce sve što mu padne na pamet.

Ne samo što, navodno, opstruira Vladinu i HDZ-ovu poljoprivrednu politiku, stajući na stranu seljaka, nego su ga lijevi mediji i obavještajni aparat izabrali baš za ovakve prilike: da destabilizira i sruši desnu vladu i dovede ljevicu na vlast. Ukratko, to je onaj isti kaplarski rječnik iz devedesetih kojem je pribjegavao i Sanader uoči svakih izbora, čak i lokalnih, neovisno o tome što se to događalo i u vrijeme njegove pune reformske i proeuropske cvatnje. Na isti zbrkani i proturječni način skupusio je svoju optužnicu i Hebrang.

On će potaracati Josipovića teškim topništvom dotegljenim iz vremena Franje Tuđmana bez obzira na to što se i sam rastao s prvim hrvatskim predsjednikom uz optužbe da je 'američki špijun'. Doduše, to nikada nije službeno potvrđeno. Naprotiv, Ured predsjednika Tuđmana demantirao je da se Hebranga za to sumnjiči, ali nakon što je ovaj poslao javno pismo u kojem obožavanom idolu želi da mu 'Bog pomogne u razlikovanju dobra i zla', u to nitko ozbiljan ne vjeruje.

Ali, eto, sada taj emocionalno srušeni pa ponovno zidani čovjek postaje središnja figura u pitanjima hrvatske poljoprivrede, od čega se pobunjenim seljacima, bez obzira na postignuti sporazum, sigurno okreće želudac. Politika je i dosad držala šapu na poljoprivredi, s ekskluzivnim pravom HSS-a i HDZ-a da požanju i podijele glasove seljaka na svim izborima. A sada kada ovi prvi put pokazuju namjeru da se oslobode te šape, u red ih dovode ideološki snagatori, pa i špiclovi u civilu.

Nisu, da se ne lažemo, ni seljaci u tom nametnutom političkom kupleraju nedužni. I oni su, recimo, krivi što danas na hrvatskom selu prevladavaju pšeničari koji rade nekoliko tjedana godišnje za osiguranu, ali ograničenu zaradu, a ne voćari i povrćari, koji rade puno više i uz veći rizik, ali i za puno veću zaradu. Na taj način dopustili su da selom ovladaju lijenost i gotovanstvo, koji naprosto nisu u prirodi poljodjelstva, naprotiv, smrtonosni su za nju.

Ali, u krajnjoj liniji, i za to su odgovorniji oni u državnoj vlasti koji su zaduženi da brinu kako funkcionira koja grana privrede. A poljoprivreda funkcionira tako da je stočni fond danas manji nego u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dok je opće stanje lošije nego u vrijeme socijalizma (iako tada nisu dijeljeni nikakvi poticaji, a zemljišni maksimum bio je zacementiran na deset hektara). Naravno, kad imaš sve manje vlastite hrane, moraš je odnekud uvoziti, a to stanje savršeno odgovara snažnim uvoznim lobijima, kojima seljaci nisu dorasli.

Jedino država ima dovoljno snage da tu uvede reda. Ako hoće. Ali neće. I njoj je jednostavnije uzimati beriva od uvezene hrane, nego mrdnuti dupetom da potakne i organizira proizvodnju vlastite. Zato joj u ovakvim seljačkim bunama panično i treba netko na koga će prebaciti krivnju. I tako je, eto, Ivo Josipović označen kao opasni eksponent nekakve tajne lijeve organizacije, čiji su pripadnici, vidi ti to, raspoređeni čak i u obavještajnim službama.

Da pukneš od smijeha. Ili od muke. Ne znaš što bi prije.