Economist, prirodno, ne štedi novog predsjednika Francuske Francoisa Hollandea, ali lekciju je dobila i njemačka kancelarka Angela Merkel, uzdrmana svježim gubicima demokršćana na lokalnim izborima. Ako većina Grka na izborima u lipnju ponovno odbaci mjere štednje, vlade eurozone, a osobito Njemačka, suočit će se s drastičnom dvojbom: popustiti prkosnoj Grčkoj, čime bi Merkel riskirala vlastito posrnuće, ili ostati čvrst i ukloniti Grčku iz eurozone. Po predviđanjima Economista, u slučaju njemačke kancelarke izglednija je potonja verzija.

Britanski list upozorava da je mogućnost kaotičnog izlaska Grčke iz eurozone pod okriljem rasklimane francusko-njemačke osovine užasavajuća, posljedice udara na svjetsku ekonomiju mogao bi, primjerice, osjetiti i američki predsjednik Barack Obama na izborima u studenome. Uz tako visoke uloge, ostatak eurozone 'hitno treba umanjiti rizik zaraze koji bi inficirao Portugal, Irsku, pa čak i Španjolsku i Italiju'. No baš sada, kada se traži realpolitika i čvrsta ruka, političari padaju kao žrtve samoobmane i valjaju zavodljive poluistine koje Europljanima obećavaju lakši izlaz iz krize.

Eurozona treba povući mnoštvo teških poteza, koje Economist dijeli na kratkoročne ('sporija fiskalna prilagodba, više investicija, labavija monetarna politika za poticanje rasta i deblji financijski vatrozid za zaštitu slabića na periferiji od zaraze - ništa od navedenog nije omiljeno Njemačkoj') i srednjoročne ('strukturne reforme rigidnih europskih tržišta i socijalne države - nepopularno na jugu Europe'). Potonje idu ruku pod ruku s planom objedinjavanja barem dijela potraživanja i uspostave europskog mehanizma za rješenje problema banaka, što je ideja od koje zaziru svi odreda. To je, konstatira Economist, ambiciozni program, koji se početkom godine, uz poteze koje su u tom smjeru povukle Italija,  Španjolska, Grčka i ECB, činio, međutim, mogućim.

U međuvremenu, našli smo se u svijetu bajki. Francuska je najočitiji primjer, piše Economist, oštreći pero za napad na Hollandea. On je, naime, u pravu kada kaže da bi rast transformirao europske izglede jer bi se tako lakše upravljalo dugom, što bi pak oporavilo banke i zaustavilo rast nezaposlenosti.

'No tu istinu poništavaju dvije obmane: iako navodno inzistira na fiskalnoj konsolidaciji, on je prvenstveno obećao da će se do izlaza iz krize probiti potrošnjom i povećanjem poreza, ostavljajući francuske birače u zabludi da bogati mogu platiti i da će njihova vlastita žrtva biti ograničena. I rekao im je da su za europsku krizu krivi liberalizam, privatizacija i deregulacija - Francuska je sada posvećena ideji o istim onim barikadama poduzetništvu zbog kojih je francusko gospodarstvo postalo nekonkurentno', piše Economist.

Model 'poluistina' proširio se Europom. U Italiji, poluistina je da zemlja može pobjeći od svoje disfukcionalne politike povjeravajući teške odluke jednom tehnokratu, pa bio on i daroviti premijer Mario Monti. Njemačka poluistina je da se problemi eurozone mogu riješiti tako što će prezadužene zemlje odsjeći vlastiti put ka prosperitetu. Štoviše, Nijemci bi trebali živjeti s većom inflacijom, trošiti više i podići slabije članice monetarne unije, piše Economist, dodajući da će euro preživjeti samo ako se svaka zemlja suoči s onim od čega bježi. 'Poput nekog užasavajućeg vica, euru trebaju francuska reforma, njemačka ekstravagancija i talijanska politička zrelost', piše Economist.

Najgore je u Grčkoj, gdje se tvrdi da netrpeljivi sjeverni Europljani ne odaju priznanje Grcima za teškoće koje su iznijeli na svojim plećima. Grčka je uistinu pretrpjela mnogo, a očekuju je novi proračunski rezovi i povećanje poreza. Čak da i sve bude dobro, grčki dug u 2013. iznosit će 161 posto BDP-a. Kako god bude izgledala nova vlada, ideja da Grčka to može otplatiti najveća je od svih europskih maštarija.

Znači li to da je Grčkoj još uvijek bolje u eurozoni nego izvan nje? Vjerojatno. Izlazak i posljedični bankrot olakšali bi državni dug, povratili konkurentnost i natjerali političare da uzmu sudbinu zemlje u vlastite ruke. Ipak, prednosti se mogu brzo istopiti, a napuštanje eura rezultiralo bi kaosom i uništavanjem štednje. Ostatku eurozone također bi bilo bolje zadržati Grčku, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog nedovoljne spremnosti na rizik od zaraze. No opet, ne po svaku cijenu.
Ukoliko Grčka odbaci drugi paket pomoći ili drastično zaostane u provedbi programa, izlazak će postati neizbježan. Merkelica i Hollande imaju mnogo posla, jer je pred njima možda samo mjesec dana da se za to pripreme, zaključuje Economist. Jedino što nam britanski list nije ponudio britanski recept za spas eura.