Proljeće polako uzima maha. Vrijeme kada vam polako smanjenjem odjeće tjelesni viškovi sve više dolaze do izražaja. U mom slučaju to je konstanta. Vrijeme godine, kada shvaćate da ste se premalo kretali, i da je krajnje vrijeme da učinite nešto po tom pitanju. Odgovor na vaše brige, ponekad dođe tek tako, kao dar s neba, u obliku dobre stare – ovrhe! U spomenutim okolnostima istu valja s radošću prigrliti. Jer bili zaposleni ili nezaposleni, ovrha vam zapravo daje ono najpotrebnije. Našetati ćete se do mile volje, dok ne doznate što vas je, zašto i koliko ovršilo. I pritom nećete gotovi ništa više doznati nego li ste prije šetnje znali. Pa vam to garantira mogućnost iste takve šetnje ako se ovrha ponovi. Uzbuđenja, dakle, nema kraja.
U mojem slučaju, taj moj radosni trenutak konačnog kretanja u šetnju, dogodio se 30. travnja. Bez ikakve najave da će se dogoditi. Propustio sam poštara prije nje, i one žute obavijesti o njoj nakon njega te rokove da ju preuzmem. A moja mila banka, nasreću, po zakonu o ovrsi samoj ništa ne zna. Nitko joj takvo što ne mora najaviti. Možda bi bilo jednostavnije nekim mailom je obavijestiti, preskočiti jurnjave sa žutim obavijestima, ali čemu uskratiti nas čari zavrzlama koje slijede. A ubrzo ćete, već na drugoj postaji svoje nove odiseje u FINA-i doznati, kako ni oni nemaju zakonsku obvezu bilo kakvih obavijesti.

Njihovo je da vas ovrše ili blokiraju po svim mogućim kategorijama. Tako ste odjednom rasterećeni svih vidova korištenja raspoloživih vam novčanih sredstava. Ako ste u minusu, račun vam se blokira, jer FINA se po zakonu ne može namiriti iz vašeg minusa. Bez obzira što bi to možda ubrzalo i olakšalo postupak. Ali onda ne bi bilo one divne šetnje. Ako ih imate i mislili ste se njima pomoći, FINA vam i sve kartice, debitne i ine druge blokira. Ionako bi se njima samo nepotrebno dodatno zadužili. FINA misli i na to. Mogućnosti dakle da ipak platite račun, i kaznu za njeno prijašnje neplaćanje, bez blokade računa, naplate blokade i tome slično – nema.

Lijepo stanete u red u toj FINA-i, na porciju nervozne okoline također ovršenih sugrađana. I kada dođete na red, kratko kažu tko vas je ovršio, bez previše objašnjenja zašto. Ako pak to želite znati, može. Samo negdje nabavite nešto love, da platite svaku stranicu rješenja zasebno. Predivna prilika da svojim najbližima, prijateljima omogućite iskustvo da vam pomognu. Budući da novaca nemate, zasigurno će se ponuditi i kavu vam platiti. Proveli ste nepredviđene lijepe, nježne trenutke, doživjeli da ipak ima onih koji vam žele pomoći. Divan dan, zar ne. Vrijednost – neprocjenjivo.

Ovrha vam daje priliku, da sudjelujete i proučavate i magične matematičke formule, slobodoumne do neslućenih visina. U njima, vaš dug od 129 kuna, postaje ovršna tražbina od ciglih 1.414 kuna?! Matematički gledano, kazna za taj neplaćeni računu većana je za otprilike 1.110%?!?! 1100%?!?! Pa predivno! Čast mi je! Neviđena. Ovime, odmah prestajete razmišljati o zapravo bezvrijednim temama, poput one o ekstra profitu banaka. Pih! Kad dosegnu 1.110% zarade, onda nek se jave.

OK, podosta je stavki koje se moraju uračunati u ovu formulu. Kamate, naknada za ovršni postupak, javnobilježnički, ona blokade i od blokade FINA-e… Čini se kako moja ovrha, kažu mi prijatelji odvjetnici, potpada pod stari ovršni zakon, kada su te naknade bile veće. Novi ovršni zakon je to sve navodno smanjio. Ali za stari krimen izgleda još uvijek vrijedi stari zakon.

Moja dva prijatelja odvjetnika dala su mi dva oprečna mišljenja, o novom povodu mog sportskog šetačkog života. Jedan mi je rekao da ne trošim papir na ovu temu, jer zasigurno sam kriv. Drugi je dodao da je ovršni postupak doista začarani krug, a naknada lihvarska. Obišao sam sve adrese da doznam kako sam se doveo u tu situaciju ne bih li iz ove situacije izvukao neku pouku. No nakon nemale šetnje osjećam da manje znam nego što sam išta znao prije same ovrhe.

Krenimo redom – nakon banke koja ništa ne zna, iz javnobilježničkog ureda uputili su me u odvjetnički ured. 'Mi smo samo proveli nalog ureda, ništa više, ne ulazimo u sadržaj predmeta. Samo provodimo ovrhu', izdeklamirala mi je ubrzano revna gospođa bilježnik i uputila me u odvjetnički ured. A tamo mi, nakon pristojnog čekanja od 40 minuta, susretljiva vježbenica reče da se moram obratiti nalogodavcu, odnosno tvrtki čiji račun eto nisam platio. 'Ali uvjeren sam da jesam?' odgovaram joj. 'Mogu li vidjeti originalni račun, što to nisam platio?' pitam je. 'Ne, mi te podatke nemamo. Mi samo primamo na znanje od klijenta za kojeg ovršujemo da račun nije plaćen. Ne provjeravamo je li to točno. Vjerujemo klijentu. Mi samo postupak ovrhe započinjemo. Trebali biste pitati u tvrtci kojoj dugujete', kaže mi. Nakon mog zbunjenog telećeg pogleda, ipak se sažali i kaže mi da zapravo taj potez i neće imati nekog smisla: 'Oni će vas vjerojatno vratiti k nama.' obeshrabri me u potpunosti. 'Ali rekli ste da vi zapravo nemate nikakvih dodatnih podataka o mom navodom krimenu?' zbunjeno ću ja. Ona nemoćno sliježe ramenima i kaže kako se tu ne može ništa. I otpravi me iz ureda, uz mahinalan savjet valjda napamet naučen: 'Ali za svaki slučaj, otiđite u tvrtku, ništa vaš ne košta.' Gdje će mi reći da se vratim vježbenici koja me tamo u svrhu utjehe i poslala.

A sve to za cijenu odvjetničke naknade, primjerene krimenu. Dakle, cijena? Prava sitnica! Oko 900-tinjak kuna u mom slučaju. Odavno napisanu šprancu, u kojoj su umetnuti moji osobni podaci i podaci o dugu, valja cijeniti. Ako sam sebe ne cijeniš, neće te ni drugi cijeniti. Da me se ne shvati krivo, kao kivnog protivnika odvjetničke struke koji ne cijeni njihovu stručnost, odmah ću to negirati. Naglašavam, stoga kako svako znanje i stručnost iznimno cijenim, pa tako i ono odvjetnika. I smatram da se treba naplatiti. OK, malo mi je čudno da jedan papir koji gotovo tvornički printate s neznatnim izmjenama u nebrojenom broju toliko košta. Ali tržište uvijek samo pošteno odredi koliko nešto vrijedi. Tko sam ja da tu to nešto o tome sudim. Neka se dame i gospoda odvjetnici, uza sve dužno poštovanje i uvažavanje njihova znanja i stručnosti, ne ljute ili pak uvrijede, meni se to doduše čini previše. Ali svjestan sam da mene nitko za mišljenje ne pita. Pa s osmijehom na licu uživam u svojoj šetnji gradom.

Onaj moj pak prvi prijatelj odvjetnik kaže da ako sam i platio račun, barem jednako sam kriv kao i oni koji su me ovršili. Prije svega, jer nisam reagirao na dva obvezne obavijesti od bilježnika. I iskoristio priliku da svojim prigovorom ispravim stvar. Nema veze što sam možda bio na putu, pa je pet dana dostave oba puta isteklo prije no što sam preuzeo ovršni nalog. Bilježnik je bio prisiljen objaviti ga na oglasnoj ploči suda moju ovrhu, po sili zakona i gotovo.

I tako, platio, ne platio, zagubio račun ili ne, bio kući kad poštar s ovrhom dođe ili ne, sam sam si kriv. Je li to možda sve malo rigorozno? Može li se sve to naplatiti, ali na manje isključiv način? 'Ne, takav je zakon', odgovori mi u žustroj raspravi moj dragi prijatelj odvjetnik. Odgovorio sam, ali i zakon su promjenjivi. Pa i prije ovog sadašnjeg ovršnog zakona, bilo je prijašnjeg. Biti će i budućeg. 'Ali dok ne dođe novi, ovaj vrijedi', dobrodušno me pouči.

Ha dobro, što je tu je. Sjetih se i pouke gospođe na šalteru u FINA-i - naučili ste da trebate otvoriti zaštićeni račun za uplatu naknade s burze. Što doista, kao pravi tunto, nisam znao. Pa se tim povodom zaštitio, barem na taj iznos. To možete učiniti istog trena, kada ste u situaciji limitiranih prihoda, bez obzira očekivali ovrhu ili ne.

I to nije sve, kako kažu one teleprodajne reklame. Uz 1.110% povećanje vašeg računa, da biste odblokirali svoj bankovni račun, prošetali ste se nepredviđeno svojim gradom. Dodatno ga upoznali, da biste ga više voljeli. Poradili na tlaku, disanju, krvnoj slici. A, priznajte, trebalo vam je to! Već ste kao trut, ogrezli u svojoj nepokretljivosti. Ovako, uza sve to bilo vam je uzbudljivo otkrivati svega i svačega što vam naš administrativni sustav nudi. I da nikad nije kasno o njemu učiti. A otkrili ste i da nije loše biti doma kad poštar zvoni. Po zakonu, u slučaju ovrhe, on to može samo dva puta.