Slovenski parlament nije uspio provesti tri započete parlamentarne istrage o švercu oružja iz i preko Slovenije za potrebe ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sve tri istrage, zaključno s aferom Patria, obustavljene su pod čudnim okolnostima, sukobima državnih službi, prijetnjama i nestancima dokaza.

Unatoč državnoj odluci od siječnja 1993. godine o zabrani uvoza i izvoza oružja u Sloveniji tamošnje Ministarstvo obrane uvezlo je milijun metaka iz Češke, bez prethodnog odobrenja slovenske Vlade. U srpnju te godine pet kamiona municije napustilo je Sloveniju, a kamion protuoklopnih raketa uvezen je u zamjenu iz Hrvatske. Ovakve operacije organizirala su slovensko Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo obrane, kojem je tada na čelu bio Janez Janša, što je detaljnije opisano u prvoj Šurcovoj i Zgaginoj knjizi 'Prodaja'.

Policijski istražitelji 1993. otkrili su da se transport oružja odvija i željeznicom. Primjer je slučaj vlaka iz švicarskog Basela, koji je preko Slovenije završio u Hrvatskoj. Istraga je dobro napredovala nakon dojave dvojice pouzdanika, ali Ministarstvo obrane aktiviralo je agente Vojne tajne službe (VOMO), koji su istražitelje slovenskoj javnosti pokušali predstaviti kao neprijateljske špijune. U ožujku 1994. godine jedan od njih uhapšen je u prepadu agenata uz podmetanje falsificiranih tajnih dokumenata u njegovu automobilu. Osam dana nakon toga slovenski parlament smijenio je Janšu s mjesta ministra obrane. Tog tjedna Slovenija je bila na rubu državnog udara, a vojni specijalci u civilu i uniformama operirali su Ljubljanom, što je uskoro izazvalo sukob s policijom.

Zatim je pokrenuta istraga u vojnoj tajnoj službi pa su deseci službenika progovorili o trgovanju oružjem između 1991. i 1993. godine. Jedan od njih priznaje da su skupili 60 milijuna DEM u gotovini, drugi da je prebrojio 17 milijuna DEM također gotovine, i to u jednoj noći u sjedištu vojne tajne službe. Brojni Hrvati i Bošnjaci posjetili su njima nadređenog Andreja Lovšina kao mušterije i potvrdili informacije o pošiljkama oružja koje su kretale iz slovenskih skladišta i naplaćivane u gotovini. Glavni kupac iz Hrvatske je bio Josip Vukina, jedan od najpovjerljivih ljudi Vladimira Zagorca. Izvještaj o istrazi šverca oružja dobio je novi ministar obrane Jelko Kacin i proslijedio premijeru Janezu Drnovšeku, nakon čega je sve utihnulo. Optužbe o kriminalu službenika Ministarstva obrane zaustavljene su kod državnih tužitelja.

Novac u gotovini prikupljen na taj način kompanjoni su prebacivali na bankovne račune svojih poduzeća registriranih u inozemstvu. Osnovna poruka trilogije 'U ime države' glasi: državni vrh Slovenije godinama je pomoću državnih službi, ovlasti i infrastrukture organizirao šverc oružja u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku za privatne račune političara, a ne za slovenski proračun. Pri tome su oružje i municiju državama pod agresijom, Hrvatskoj i BiH, naplaćivali po četiri ili pet puta višim cijenama od uobičajenih. Zgaga i Šurc to su dokazali na osnovi 6000 državnih dokumenata koje nakon 20 godina tajnosti iznose u knjigama. Državni šverceri, primjerice, imali su pristup i donacijama slovenskih emigranta prikupljanim širom svijeta nakon desetodnevnog sukoba s JNA 1991. godine. Umjesto da novac daju žrtvama vojne agresije, kao što je i namijenjeno, kupili su 60 automobila za vojnu tajnu službu i kriminalističku policiju.

Prva parlamentarna istraga pokrenuta je 1993. godine nakon što je Janša javnosti otkrio 12 kontejnera ilegalnog naoružanja na mariborskom aerodromu, tvrdeći da je ono namijenjeno komunističkom udaru. Ali glavni motiv za otkrivanje tog transporta bio je skretanje policijske istrage, koja se već približila Ministarstvu obrane, na krivi trag, što mu je i uspjelo. U stvari, 130 tona naoružanja kineske proizvodnje trebalo je helikopterima prebaciti Bošnjacima, ali to više nije bilo moguće nakon izbijanja bošnjačko-hrvatskog sukoba. Voditelj parlamentarne istrage Zoran Madon odustao je od slučaja nakon prijetnji napadom klorovodičnom kiselinom na njegovo dijete.

Kupac te pošiljke iz Maribora bio je predstavnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića Hasan Čengić. Izetbegović je od slovenskog predsjednika Milana Kučana tražio da otvori dodatne logističke kanale, jer im Janša oružje prodaje po vrtoglavo visokim cijenama. Novac za naoružavanje Bošnjaka slala je Third World Relief Agency, organizacija koju je vodio sudanski državljanin El Fatih Ali Hassanein, kasnije povezan s Osamom bin Ladenom. Bečka organizacija iz niza arapskih zemalja primila je više od 200 milijuna dolara donacija. Od toga je 81 milijun dolara podignuto u gotovini.

Druga istraga također je neslavno završila. Parlamentarci su 1999. godine htjeli obnoviti istragu o pošiljci iz Maribora i iz najvećeg slovenskog skladišta u Zgornjoj Ložnici. Bivši šef obavještajnog odjela Vojne tajne službe zastupnicima je posvjedočio da je nekoliko milijuna dolara ratne zarade i osjetljivih dokumenata prebačeno iz njegove službe u vojnu bazu specijalaca u Kočevskoj Reki, i to prema naredbi tadašnjeg ministra obrane Janeza Janše. Međutim, izgubilo se svjedočenje krunskog svjedoka. Tajnik parlamenta objasnio je da su tehničari zaboravili pritisnuti odgovarajuće dugme na uređaju za snimanje sjednica. Iskaz je zapravo snimljen, ali su ga uništili Janšini suradnici u vojnoj tajnoj službi. Voditelj parlamentarne istrage Rudolf Moge ubrzo je primio prijetnje smrću.

Nakon tog svjedočenja, Janša je prvi put javno priznao da je Ministarstvo obrane oružje prodavalo i za gotovinu. Tvrdio je da se tako nabavljen novac koristio za investicije i nabavku novog oružja za slovensku vojsku. Parlamentarci su kasnije otkrili velike razlike između Janšina izvještaja o radu Ministarstva svom nasljedniku Kacinu i stanja u vojnim skladištima. Nestalo je 14.080 automatskih pušaka Kalašnjikov i pet milijuna metaka. Razlika u vrijednosti prikazanog i stvarno prodanog oružja iz skladišta, prema istrazi vojnih obavještajaca, iznosila je najmanje 10 milijuna DEM.

Ministarstvo obrane zapravo je kupcima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini oružje i municiju prodavalo po četiri ili pet puta većim cijenama od standardnih na tržištu. Tome je pogodovao UN-ov embargo na uvoz oružja bivšoj Jugoslaviji. Iznose isplaćene za oružje predano u Hrvatskoj parlamentarci su saznali iz dokumenata zapovjednika obrane grada Splita Marinka Gašpić-Kljakovića, koji je oružje nabavio u Sloveniji.

Šurc i Zgaga detaljno opisuju početak i tijek afere Patria u Sloveniji, koja predstavlja najveću nabavu oružja u povijesti te zemlje – nabavu oklopnjaka finske kompanije za koje je 2006. godine potpisan ugovor u iznosu od 278 milijuna eura. U to vrijeme, od 2004. do 2008. godine, slovenski premijer bio je Janez Janša.

Nakon brojnih sumnji u korupciju i pogodovanje u poslu s Patrijom, slovenski parlament otvorio je novu istragu i proširio je na trgovinu oružjem između 1991. i 1993. Opet bezuspješno. Voditelj istrage Milan Cvikl htio se sastati s finskim istražiteljima, kada mu je provaljeno u elektronsku poštu i otkazana već zakazana sjednica istrage. Kasnije je uklonjen s te funkcije. Nekoliko javnih tužitelja, uključujući i glavnog za istragu o Patriji, podnijelo je otkaze zbog političkih pritisaka tijekom Janšine vlasti. Austrijska policija u veljači 2007. godine putem Interpola uputila je poziv za dostavu informacija o pranju novca povezanog s prodajom Patrijinih oklopnjaka, ali slovenskoj policiji trebalo je 15 mjeseci da odgovori. Kao rezultat toga izgubljeni su brojni dokazi.

Ipak, Janša je sada na sudu u Ljubljani optužen za primanje mita u tom poslu s Patrijom. Zgaga i Šurc tvrde da je sve dogovoreno još 2005, godinu dana prije sklapanja ugovora. Tijekom sudskog ispitivanja predstavnik Patrije za Sloveniju priznao je da je mito namijenjeno Janšinoj stranci SDS. Provizija od 12 milijuna eura (7,5 posto) namijenjena je bečkom posredniku Hansu Wolfgangu Riedlu koji je dio trebao predati kanadsko-slovenskom biznismenu Walteru Wolfu, a dio utjecajnom slikaru Juri Cekuti. Wolfov zadatak bio je prebacivanje novca u Janšin SDS.

Poslovanje Patrije pod istragama je u Finskoj, Austriji i Sloveniji. U Sloveniji je optuženo petero, dvojica su pod istragom, u Austriji petero, a u Finskoj je deset ljudi osumnjičeno. Među optuženima u Sloveniji je i sadašnji premijer, bivši predsjednik Vijeća Europske unije 2008. godine – Janez Janša - za kojega ova knjiga tvrdi da je jedan od najvećih trgovaca oružjem u regiji.

Finske i austrijske istrage sadrže brojne korisne informacije o prodaji Patrijina 84 oklopna vozila za 135 milijuna eura Hrvatskoj 2007. godine. Iskazi osumnjičenih Wolfganga Riedla i Waltera Wolfa pokazuju da je Patria sličan model primijenila i u Hrvatskoj. Tome u prilog govori i dopis Riedla Patriji te druga dokumentacija austrijske istrage, koju je tportal jučer objavio.

'Godine istraživanja službenih dokumenata razotkrile su da su šverceri oružja koji su u 1990-ima zaradili visoke ratne profite na krvi više od 130 tisuća poginulih na području nekadašnje Jugoslavije i njihovi nasljednici još uvijek na vlasti u praktično svim državama u regiji. Državne tajne službe, nad kojima nije bilo nikakve demokratske kontrole, promijenile su se u efektivne grupe, koje su nalikovale organiziranom kriminalu. Sa svojim metodama i korupcijom te vezama s političkim vrhovima preuzele su čitave zemlje. Možda je i to jedan od odgovora zašto je od nekad najbogatije socijalističke države poslije krvavog raspada danas nastalo nekoliko malih državica, koje izgledaju kao neka 'crna rupa' Europe', izjavio je Blaž Zgaga tportalu povodom izlaska knjige.

Za ovo istraživanje Matej Šurc i Blaž Zgaga nagrađeni su 2011. godine posebnim diplomama za istraživačko novinarstvo koje dodjeljuje Medijska organizacija jugoistočne Europe (SEEMO) sa sjedištem u Beču i Srednjoeuropska inicijativa (CEI) iz Trsta.

Trilogiju 'U ime države' izdaje ljubljanska izdavačka kuća Založba Sanje. Prve dvije knjige nazvane su 'Prodaja' i 'Preprodaja'. U istraživanju su sudjelovali novinari Saša Leković iz Hrvatske i Esad Hećimović iz BiH. Šurc i Zgaga istraživanje su posvetili svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije.