Godine 1990. Tadžikistan je nakon raspada SSSR-a zahvatio brutalni građanski rat u kojem je poginulo 50.000 ljudi, a raseljeno ih je više od 800.000. Uzbekistan nije doživio krah. Umjesto toga, izgradio je jedan od najvećih državnih sigurnosnih aparata u postsovjetskoj Euroaziji. Od tada obje države preživljavaju po svojim pravilima unatoč redovitim predviđanjima da će se raspasti. Možda se čini kao misterij što se neke slabe države, poput Tadžikistana i Uzbekistana, i dalje drže, dok druge ne uspijevaju. Međutim, u Euroaziji je državna sposobnost za upravljanje i manipuliranje konkurencijom nad lokalnim resursima u korist Vlade i njenog sigurnosnog aparata ključ uspjeha, piše Foreign Affairs.

U Tadžikistanu i Uzbekistanu lokalni resursi koji su bili dovedeni u pitanje su pamuk i žitarice, odnosno unovčavanje istih. Ti usjevi predstavljaju 'nepokretni kapital', jer se ne mogu izdvojiti, preseliti ili prodati bez sudjelovanja države; bale pamuka ili žito su jednostavno preveliki i preteški da bi se žetva i prodaja odvijale u tajnosti. Vlasnici zemljišta suočili su se s temeljnim problemom: kako generirati i preusmjeriti nezakonitu zaradu od prodaje tih usjeva u svoje džepove? Dakle, morali su tražiti političke pokrovitelje, što je dovelo do korupcije, favoriziranja i tržišnog natjecanja među njima, piše Foreign Affairs.

U Uzbekistanu je unovčavanje žetve pojačalo državnu koheziju tako što je povezalo lokalne vlasti i vladu; zemlja je preživjela 1990-e i konsolidirala državnu vlast kroz ogromni sustav pokroviteljstva vezan za poljoprivredu.

Za razliku od toga, Tadžikistan se nije mogao osloniti na takva pokroviteljstva, s obzirom na vrlo neujednačenu koncentraciju usjeva u cijeloj zemlji. Uzbekistanska strategija koja je širila nezakonitu zaradu lokalnim elitama očuvala je politički poredak u kratkom roku. No s vremenom takav sustav je počeo nagrizati vladavinu prava te poticati nezadovoljstvo.

U posljednjim godinama Sovjetskog Saveza antikorupcijske čistke političkih lidera u mnogim sovjetskim republikama zaprijetile su pristupu lokalnih elita pokroviteljima i njihovoj nezakonitoj zaradi. U mnogim slučajevima i same lokalne elite su svrgnute, pa tako i u Tadžikistanu i Uzbekistanu, što je radikalno izmijenilo dugogodišnje navike poslovanja. Tadžikistan je 1992. utonuo u građanski rat, koji je potrajao do 1997. godine. Do kraja rata veći dio tadžikistanskog gospodarstva bio je devastiran, osobito na jugu koji je bogat pamukom i u glavnom gradu Dušanbeu gdje se većinom vodio rat, piše Foreign Affairs.

U Uzbekistanu su gospodarske mogućnosti promicale koheziju među uzbekistanskom lokalnom elitom i održale zemlju jedinstvenom.

Postratna rekonstrukcija u Tadžikistanu te nestabilnost u Uzbekistanu 2000-ih otkrivaju dugoročne slabosti temeljne državne sigurnosti i režimske kohezije s pokroviteljstvom i rentama. Budući da je u Tadžikistanu građanski rat završio 1997, vlada je pokušavala uspostaviti monopol nad uporabom sile. U tome se natjecala s kriminalnim skupinama koje se bave krijumčarenjem droge; oporbenim rivalima koji su htjeli svrgnuti s vlasti Rahmona, islamističkim skupinama povezanim s afganistanskim talibanima, bivšim državnim ratnim zapovjednicima koji su poveli male skupine pobunjenika, oteli međunarodne humanitarne radnike i ubili državne dužnosnike.

Tadžikistanske elite su se nadale otvorenoj ekonomskoj suradnji u zamjenu za potporu režimu, no ostale su razočarane jer je vlada nastavila koncentrirati resurse.

Lekcije iz Tadžikistana i Uzbekistana mogu se primijeniti i na druge zemlje koje karakterizira niska mobilnost kapitala – kojih je gotovo 40 diljem Azije, Afrike i Latinske Amerike. Kao i Uzbekistan, buntovni režimi u Bjelorusiji, Siriji (prije 2011) i Zimbabveu ostali su iznenađujuće izdržljivi dijelom i zato što su koristili svoju kontrolu nad rentom kako bi kooptirali lokalne elite. Tadžikistan i države poput Kirgistana, Libanona i Somalije naglo su pale, jer njihovi režimi nisu bili u stanju obuzdati takve suparnike.