'Ulice vraćamo ljudima', izjavila je gradonačelnica Osla Elise Marcussen najavljujući ukidanje preostalih 700 parkirnih mjesta u širem središtu grada. Cijela stara jezgra norveške prijestolnice od prvoga siječnja 2019. postaje zona pješaka i biciklista.

Građani se neće gurati među automobilima, a udisat će bolji zrak, kaže dogradonačelnica metropole te skandinavske zemlje poznate kao jedne od ekološki najprogresivnijih nacija. Norveška se do 2030. planira u potpunosti riješiti ugljičnoga dioksida i do 2025. dokinuti prodaju automobila na fosilno gorivo.

Nije Oslo jedini

Oslo, dakako, nije jedini grad koji zabranjuje pristup motoriziranim građanima i posjetiteljima u najgušćim starim jezgrama, naročito onima krcatim turistima. Madrid je prošloga studenog ograničio pristup privatnim vozilima, nekoliko tjedana ranije London je obznanio plan o zabrani parkiranja privatnih automobila u financijskom središtu, Pariz, Atena i Mexico City najavljuju zabranu dizelašima do 2025., a Dublin i Barcelona najavljuju isti scenarij kao Oslo.

I život i smrt događat će se za većinu nas u urbanim sredinama jer već sada više ljudi u svijetu živi u gradovima negoli izvan njih, zaključuje Svjetska zdravstvena organizacija u izvješću o zdravlju u gradovima iz 2016., računajući da će do 2030. više od 60 posto globalne populacije biti urbano, proporcionalno dvostruko više nego 1950.

Stoga nije svejedno kako živimo u gradu, pa Oslo ne staje samo na zabrani automobila, nego želi biti primjer i nositelj ideje tzv. pokreta sporoga. Pokret je nastao osamdesetih prošloga stoljeća kao otpor brzoj hrani McDonald'sa i povratku senzualnim zadovoljstvima slow fooda, no širio se i u druge sfere života.

Usporavanje života

Mc Donald'sov brzi hamburger postao je simbol svega protiv čega se digao pokret sporoga - protiv svega agresivnoga, nestrpljivoga, stresnoga, nagužvanoga, umjetnoga, superaktivnoga, kvantitete umjesto kvalitete, nepromišljanja - zagovarajući dublje i smislenije veze, kako među ljudima i u hrani, tako u kulturi, radu, odgoju, obrazovanju, seksu, starenju, putovanju, modi, arhitekturi i - sporim gradovima. Sporim gradovima kakav Oslo želi biti.

A Oslo želi biti 'spori grad' upravo zato što je trenutačno najbrže rastući glavni grad u Europi. Manji od Zagreba, sa svega 670.000 stanovnika, nije bio pun samo automobila, nego je neko vrijeme bio pun dizalica u gradskoj četvrti Bjørvika (nekadašnjoj neuglednoj luci za ukrcaj i iskrcaj kontejnera) zbog gradnje novoga financijskog središta zvanog Barkod, luksuznoga stambenog naselja Sørenga i uređenja obale Oslofjorda.

Uz novu zgradu Opere, otvorenu 2008., dovršava se velebna zgrada novoga Muzeja Munch, posvećenoga slavnom slikaru, čije je otvaranje predviđeno početkom 2020. Ove, 2019., također se otvara nova zgrada javne biblioteke Deichman, za koju kažu da će biti jedna od najsuvremenijih građevina takve namjene u Europi.

Zbog gradnje, koja je bila sve samo ne spora i tiha, prijestolnica zemlje bogate naftom u konačnici ne želi podleći greškama brzoga razvoja drugih metropola kao što su skučeni javni prostor, zagađenje, stresno radno okruženje i prometni kaos zbog loše mreže javnoga prijevoza. Ali kako to postići u gradu s novim poslovnim prostorom za 20.000 zaposlenika i 5000 novih stanova?

Najlakše je grad natrpati spomenicima, fontanama...

'Najlakše je natrpati grad spomenicima, fontanama i od umjetnika naručiti skulpture, ali Oslu, ionako krcatom brončanim kipovima nacionalnih zaslužnika, to je najmanje potrebno. Novi Oslo treba na drukčiji način povezati javni prostor i javnu umjetnost', kaže Anne Beate Hovind iz gradske uprave, čiji je zadatak pratiti rad i troškove grupe umjetnika, kustosa i volontera koji su odlučili dovesti prirodu, a prirodu povezati s gradskim i kulturnim sadržajima.

Jedan od načina da to ostvare jest dovođenje sela u grad. Neugledni okoliš nove bolnice s tunelom pokrivenim sivim šljunkom i sumornim ventilacijskim odvodima pretvorili su u vrt i cvjetnjak. Pedeset proizvođača eko hrane doniralo je 60 kamiona zemlje te se okoliš bolnice brzo zašarenio nevenima, artičokama, lukom, mrkvom i starim sortama žitarica. U blizini je otvorena pekara u kojoj djeluje lokalno Društvo Flatbread, održavajući radionice za pečenje kruha. Riječ je o udruzi koja okuplja širok krug zainteresiranih, od poljoprivrednika i pekara do stručnjaka za tlo, umjetnika, čak astronoma, s idejom da istražuju povijest kruha kao jednog od osnovnih simbola života. Kada želite okupiti ljude, kruh je univerzalni jezik, kažu kustosi.

Nova zgrada Opere nije namijenjena samo za glazbena zbivanja, nego građanima služi kao mjesto okupljanja umjesto šoping centara. Ravan krov uvijek je otvorena javna šetnica i gradski vidikovac, a široke i poput brežuljaka uzdignute površine oko zgrade okružene morem ljeti služe kao plaže za sunčanje i kupanje. To je ono što zagovornici pokreta sporoga nazivaju 'polaganim prostorom', mjestom na kojemu se zaustavljate, uživate, opuštate i nalazite mir.

Knjižnica budućnosti

Ali težnja za polaganim u promišljanju javnoga prostora najvidljivija je u primjeru stogodišnjega projekta škotske umjetnice Katie Paterson nazvanoga Knjižnica budućnosti. Ova ideja kulture na dugu, polaganu stazu sastoji se u sadnji 1000 stabala borova predviđenih za to da građani uživaju u njima i prate njihov rast, ali nakon stotinu godina posjeći će se i pretvoriti u 100 knjiga popularnih pisaca današnjice sa svih strana svijeta.

Rukopisi za 100 budućih knjiga već se skupljaju - svake godine po jedan i tako do 2114. Prvi je napisala i pred 100 nazočnih gostiju svečano predala proslavljena kanadska autorica Margaret Atwood (Sluškinjina priča), drugom je autor britanski romanopisac David Mitchell, trećem islandski pjesnik Sjón…

Priča o projektu Katie Paterson u samom je Oslu izazvala kontroverze kada su ljudi postali svjesni da se finale – objava knjiga – neće dogoditi za njihova života. Zagovornici Knjižnice budućnosti pak tvrde da je ona podsjetnik na našu smrtnost. Paterson objašnjava kako nije važna žurba da se iskustvo i doživljaj dovrše, nego proces nastajanja i trajanje nečega, a to je upravo ono što kreatori javnoga prostora u Oslu podrazumijevaju pod 'sporim vremenom'.

Romani će biti nepročitani sve do objave 2114., pohranjeni u posebnoj prostoriji obloženoj drvom u novoj zgradi knjižnice. O romanu Davida Mitchella posjetitelji borove šumice stoga znaju samo to da je naslovljen 'Od mene teče ono što zovete vrijeme', a o djelu Margaret Atwood da nosi naslov 'Škrabalo mjesec'.

Kanadska spisateljica projekt je nazvala 'aktom optimizma', dok David Mitchell kaže:

'Sudjelujući u njemu nadate se da će 2114. još biti čitatelja, da će još uvijek biti knjiga i da će za stotinu godina još uvijek biti - drveća.'