Svježe tiskana knjiga 'Dead Men Rising' neka je vrst homicidnog dnevnika u kojem su dvojica britanskih snajperista ispripovjedila svoju svakodnevicu u ratu u Afganistanu. Imali su samo jednu misiju – pobiti što više talibana sa što više elegancije. Stvarčicu je napisao Toby Harnden, vašingtonski urednik Daily Telegrapha.

Snajperski dvojac, član posebne britanske jedinice Green Jackets, u knjizi je sakriven iza pseudonima Osmond i Potter. Godine su stvarne. Prvi je imao 25, drugi 30. U četrdeset dana pobili su 75 ljudi, a svako su ubojstvo označavali na zidu kredom crtajući čovječuljka. Ako je lik bio bez glave, to je značilo da su ga pogodili metkom u čelenku.

Osmond i Potter pobijedili su na snajperskom natjecanju britanske vojske 2006, a kontekst stvarnog rata psihološki je promijenio manje nego što bismo možda to željeli čuti. I dalje su se pamtili rekordi i nevjerojatni pogoci, na što Harndenova knjiga troši prilično veliku količinu tinte.

'Jednom smo ubili osam talibana u dva sata. Bilo mi je malo neugodno, počeo sam se pitati je li to stvarno bilo potrebno', pitao se Osmond, no ubrzo su ga razuvjerili lokalni mještani koji su im prišli i zahvaljivali se na zaštiti. Autor je do u detalje obradio vjerojatno najspektakularniji pogodak u čitavom serijalu od 75 ubojstava. Onaj kada je, također Osmond, jednim metkom ubio dvoje ljudi na motoru. Snajperistički žargon naziva to 'Quigley', prema filmu iz 1990. 'Quigley Down Under' gdje glavni junak razvaljuje po scenariju svojom starom puškom Sharps.

Talibanski je duo na motoru nosio walkie-talkije, što je bilo zabranjeno te su ih britanski streličari imali pravo posmicati. Jedan metak iz puške L96 prošao je kroz obje glave.

Radni dan trajao im je oko 12 sati počevši od sedam ujutro. Većina pogodaka dogodila se s udaljenosti od 1.200 metara. Ako su žrtvi bili bliže od 900 metara, gađali bi joj glavu, u suprotnom slučaju nišanio se grudni koš. Radili su simultano. Kada bi jedan promašio, u isti mah bi naciljao i pucao drugi. 'Svatko je padao na drukčiji način. Jedan se nakon hica strovalio kao da je propao kroz zamku na tlu. Nazvali smo ga Trapdoor Man', priča Potter. Drugog su krstili imenom 'Virgin Mary' i, dakako, ukokali, jer je stalno nosio svijetloplavu majicu.

Komandant major Mark Gidlow-Jackson svoj šampionski dvojac nazvao je mislećim snajperistima. 'Znaju posljedice svega što rade i vrlo su odmjereni. Vrlo su posvećeni umjetnosti gađanja. Obojica su mirni, meka glasa, nevjerojatno šarmantni – dvoje najpristojnijih ljudi u postrojbi. Dvojica najopasnijih', ispjevao je komandant pomalo zastrašujući panegirik svojim kolegama ubojicama.