Internet otuđuje ljude

Da mi je kuna za svaki put kad sam čuo kako internet otuđuje ljude, sad bih već mogao isplatiti vanjski državni dug, a našlo bi se love i za Jadrankin tečaj engleskog. No, nije da brojim, samo se sablažnjavam, i to svaki put ispočetka kad pročitam bombastičan naslov o apokalipsi današnjice, tom zlu zvanom internet, koji, ako niste znali, jede malu djecu. Taj moderni mit o internetu kao glavnom oruđu otuđivanja ljudi neminovno me podsjeća na djetinjstvo i popularne bajke o babarogi ispod kreveta.

Ne znam tko i zašto tako olako donosi zaključke koji, prosuti kroz medijsko sito i rešeto, postaju pravi meci senzacionalizma i gađaju direktno u zdrav razum, ali znam da je internet prije svega komunikacijska platforma. Sama njegova bit sadržana je u komunikaciji. Naravno, postoje asocijalni ljudi po prirodi, koji nose tu tugu u očima, a koji će biti otuđeni i u kafiću, i na koncertu, i na fakultetu i bilo kojem drugom mjestu gdje se okupljaju ljudi. Iako ih je puno, što je logično jer je korisnika interneta izuzetno mnogo, oni su i dalje pojedinci koji se pogrešno generaliziraju u internetom otuđene jedinke, da ne kažem 'jadnike'. U vrijeme kad više ljudi piše nego što čita, zlatnom dobu za sociološka istraživanja i činjenici da nikad prije u povijesti nismo imali toliko komunikacijskih opcija, tvrditi da nas iste odvajaju potpuno je besmisleno. Internet ne otuđuje ljude. Ljudi se otuđuju sami.

Društvene mreže nas čine nedruštvenima

Nastavno na prethodni mit, ovaj je nešto preciznije definiran. Znam, glupo je polaziti od sebe, ali ne mogu nikako ignorirati činjenicu da sam putem foruma, bloga, Facebooka i Twittera upoznao stotine ljudi koji su mi kasnije postali bliski prijatelji, poslovni partneri, vrijedni poznanici... Kad na Facebook, primjerice, počnete gledati kao na komunikacijski alat koji se itekako proteže u taj mitski 'real life', onda ćete shvatiti svu njegovu snagu. Sjetite se samo koliko ste kava, piva, druženja, odlaska na koncerte i evente dogovorili putem Facebooka i koliko vam je Facebook u tom smislu olakšao život, pa mi onda recite da nas društvene mreže odvajaju. I ne, to što ste se potpuno otuđili od svijeta igrajući Farmville nije problem ni Facebooka ni interneta. To je vaš problem.

Na internetu možete biti anonimni

Naravno. Ako ste power user i sad nećete guglati što je to 'proxy server' onda možda možete biti anonimni. Ali takvih ljudi je u odnosu na sveopću internetsku populaciju zanemarivo malo. Svi vi, odnosno mi, ostali smrtnici, ne ulazimo u tu statistiku. Možete stvoriti privid anonimnosti koristeći pseudonim i nickname, ali od sebe ne možete pobjeći. Opustite li se previše i počnete li zloupotrebljavati tu opciju te pritom napravite neku glupost, vjerujte, ako se netko zainati – saznat će tko ste. Najčešće pravnim putem. S druge strane, u civiliziranoj komunikaciji, anonimnost je passé. Najveća vrijednost Facebooka zasniva se upravo na tome što možete pronaći prijatelje imenom i prezimenom te što je u internetsku kulturu vratio stvarna lica.

Ne postoji FB aplikacija koja će vam pokazati tko vam gleda profil

Bio bi grijeh da ne spomenem ovu megapopularnu zabludu. Facebook, iako ga je osnovala CIA novcem islamskih radikala samo kako bi vam napakostili, ipak drži do vaše privatnosti. Postoje ta neka pravila, najčešće sabrana u malom dokumentu zvanom TOS (Terms of Service) koja nikad niste pročitali, iako ste često o tome lagali klikom na yes, I read and I agree with the terms of service opciju. Ta i druga pravila nalažu da Facebook ne može dopustiti da itko razvija aplikaciju koja bi odala ovaj podatak. Dopustite da citiram naziv osobno mi najdraže grupe na Facebooku: Ja ti gledam u profil, jebo te profil.

Ostavim li podatke na internetu, netko će ih zloupotrijebiti

Istina. Ostavite li na 20 stranica javno dostupnu svoju mail adresu, vjerojatno ćete na istu početi primati stotine spam poruka. Tome se u pravilu može vješto doskočiti, tako što umjesto znaka '@' napišete [at] u nazivu svog maila. Što se tiče imena i prezimena (što su, jel', izuzetno osobni podaci) reći ću ovako: bolje da sami kontrolirate svoj digitalni identitet nego da to netko drugi čini umjesto vas. Drugim riječima, bolje je da sami odredite što će se prikazati kad vas netko gugla, nego da tu opciju ostavite slučajnosti. Napravite li potonje, paničnim skrivanjem svojeg identiteta činite glupost jednaku onoj kad manje vješti i uplašeni vozači u trenutku nesreće umjesto da pokušaju kontrolirati automobil dignu ruke i prekriju oči. Često čujem kako ljudi ne ostavljaju podatke na internetu jer vjeruju da će ih neka megavažna vladina korporacija zloupotrijebiti. Ma naravno, toliko ste važni da će Vlada utrošiti silne novce kako bi uhodili baš vas. Digni slušalicu, Neo, vrati se u stvarnost.

Ova kovanica, ipak, ima i drugu stranu. Pretrpate li servere svojim informacijama, teško ćete ih ukloniti, pa kad primjerice na Facebook nabacate 150 svojih opscenih fotografija i pritom se niti malo ne pozabavite sigurnosnim postavkama - da, vrlo vjerojatno će netko te fotografije prije ili kasnije upotrijebiti protiv vas. To je slučaj kad sami sebi izmičete tepih ispod nogu. Jednostavno, budite umjereni i oprezni. U oba slučaja.

Internetsko bankarstvo i kupovina nisu sigurni

Razmislite na tren. Internet kakvog poznajete postoji 15-ak godina. Auti, s druge strane, razvijaju se već desetljećima i još uvijek nisu 100 posto sigurni, i to u pravilu zbog ljudskog faktora – vozača. Pa ipak, obzirom da se ova industrija razvija neizmjerno brže, internetska kupovina i net bankarstvo blizu su 100 postotnoj sigurnosti. Banke si jednostavno ne žele priuštiti tužbe, nije im isplativo. Do pogreške može doći, ali ona će uglavnom biti, kao i u slučaju automobilskih nesreća, uzrokovana ljudskim faktorom. S druge strane, razmislite i o ovome: zapadne zemlje godinama su ispred nas u online kupovini i bankarstvu. Razvoj takvih sustava je nezgrapan i skup pa su naši developeri u pravilu 'pobrali vrhnje' nakon godina i milijuna uloženih u razvoj, te su naši sustavi noviji i jednako, ako ne i sigurniji od onih sa Zapada.

Internet se piše velikim slovom

Dvojba stara koliko i sam internet sjeme je razdora u stručnoj javnosti i još uvijek nema pravomoćne presude po tom pitanju. Jedni će reći da je internet naziv za bilo koju mrežu koja koristi IP (Što je, zapravo, LAN - local area network), a koja može biti ili samo u jednoj zgradi ili dio globalne komunikacije, dok je Internet ime globalne, javno dostupne mreže, sastavljene od drugih manjih mreža (interneta). Drugi će reći da je fora u prijevodu (internacionalna mreža) koji u našem jeziku postaje opisni pridjev plus opća imenica pa se tom logikom i kovanica internet piše malim slovom. No, na stranu što kažu stručnjaci. Ti isti stručnjaci izdat će nekoliko pravopisa, u kojima će vam nebulozno tvrditi da se baš sve negacije odvajaju, poput 'ne ću', zanemarujući ono jadno, izgubljeno 'h' (u tvorbi: ne hoću), a najčešće da izvuku ekstra love tiskajući svoj pravopis. Mi ćemo reći, a pobogu, ne bismo vam lagali, da se internet piše malim slovom, isto kao što se malim slovom piše i televizija i radio. Legalno gledajući, nećete pogriješiti pišući Internet. Legitimno gledano - pišite ga malim slovom.