Već je krenula potraga za novim ministrom branitelja, premijer Orešković više i ne spominje svoj prvi neugodni 'problem' s Mijom Crnojom, ali zato prvi potpredsjednik Vlade, Tomislav Karamarko, ustrajno brani taj kadrovski potez. Mijo Crnoja je za Tomislava Karamarka i dalje neupitno odličan ministar branitelja, a ako je i bio u prekršaju – što onda, zar nisu svi? – poručio je s TV ekrana. Ne želi ni razgovarati o moralu svog dičnog propalog kandidata, niti o ideji da bi politički predvodnici možda morali biti upravo svijetli primjeri moralnog, te tako ostavlja duh Mije Crnoje da luta hodnicima Oreškovićeve vlade, koliko god ga ovaj pokušao zgurati pod tepih
Kada se u hrvatskom političkom prostoru želi opisati kategoriju političke odgovornosti, obično se izvlači već pomalo ofucani primjer švedske ili danske ministrice koja je službenu karticu popeglala na pelene; već idućeg dana refundirala je lovu, ali je nakon otkrića vlastite neopreznosti dala ostavku. Iz moralnih razloga.
Hrvatska je, međutim, ovog tjedna postavila standarde za potpuno suprotne kriterije i vrijednosti: kao da nije dovoljno da je za ministra postavljen čovjek koji je lažno prijavio prebivalište, varao na porezu, nenamjenski postupao s vrlo povlaštenim kreditom kojeg su mu dodijelili porezni obveznici, iskoristio državnu povlasticu za zemljište iako je već bio stambeno zbrinut, te se našao u još nekoliko neugodnih skandaloznih situacija, uključujući i sumnjičenje za maltretiranje susjeda - kao da, kažemo, to nije bilo dovoljno, nego nam se i njegov šef Tomislav Karamarko umjesto pokrivanja ušima krenuo otvoreno rugati.
Vrijedi citirati Karamarkovu izjavu i dobro je zapamtiti jer će u leksikonima ona ostati debelo podcrtana, poput one o vrijednosti kilograma ljudskog mozga, objašnjenja da novac nije imovina, priznanja da se 'ne laže, ali ni ne govori istinu u svakoj prilici' ili već znamenite nešto novije najave o podizanju ljestvice. Evo je, u cijelosti:
'Gospodin Crnoja je bio izložen pravoj harangi zbog neopravdanih optužbi i objeda za koje su eksperti dokazali da nisu istinite. Šteta je nanesena upravo njemu, koji se diči ratnim putem i činjenicom da je branitelj, kakvih je bilo na tisuće. Došao je u časnu poziciju ministra branitelja i bio prisiljen da odstupi. Pustimo kategoriju moralnog i nemoralnog, to je jako relativno. Ja se pitam koliko građana u ovom momentu živi u zoni prekršaja? Ja ga branim principijelno jer nije počinio ništa nezakonito, to nije kazneno djelo. A prekršaj je prekršaj.'
Dakle, prvi potpredsjednik vlade i njen očito glavni ideolog, čovjek koji je mjesecima i godinama tupio da će u Hrvatsku uvesti red i neuvjerljivo predstavljao 'novo lice' temeljito kriminaliziranog HDZ-a, uveo je novu mantru i postavio službeni obrazac ponašanja. Svi smo u prekršaju, u ovoj državi zakona se nitko ne boji niti na njega obraća previše pažnje, pa zašto bi to činio jedan ministar?
Tko od nas nije zakinuo državu, mlatio se na ulicama, muzao lovu gdje je stigao i lagao u službenim dokumentima? Tko nije lopov?
Ostavimo sa strane nebuloze o registru izdajnika nacionalnih interesa i sada već očitu opasnu tendenciju pokoravanja medija i ponovnog stvaranja neprijatelja i babaroga od novinara, intelektualaca, umjetnika i kritički mislećih ljudi. Zaboravimo i na lažna obećanja o nacionalnom jedinstvu, ostavljanju ideoloških podjela sa strane i okretanju budućnosti umjesto prema prošlosti; Karamarkova argumentacija u slučaju Crnoja zvučna je i bolna pljuska običnim građanima Hrvatske, nama koji ipak ne živimo 'u zoni prekršaja' i od vlasti prije svega očekujemo da stvori urednu, pristojnu, funkcionalnu i poštenu državu.
Skupo ih plaćamo, barem bi mogli prestati praviti budale od nas.
Teoretski to ne bi trebalo biti teško: za početak treba možda shvatiti da i obični prekršaj predstavlja nezakonitost, što god o tome mislili Čedo Prodanović i Jadranka Sloković. Potom spoznati činjenicu da za javne dužnosnike - a ministre pogotovo - vrijede i nepisana pravila iz kategorije političke odgovornosti, koliko god to zvučalo utopijski. Zatim biti sposoban priznati grešku i imati snagu ispričati se građanima, odnosno poreznim obveznicima. A na koncu možda i nešto naučiti iz ovog neugodnog primjera, pa pokušati počistiti rupe u sistemu kako nam ne bi svako malo iskakali novi i novi crnoje.
Ivan Sinčić definitivno je u pravu kada kaže da problem uopće nije u konkretnom Miji Crnoji, nego u činjenici da imamo dvjesto tisuća takvih. A samo par dana kasnije shvatili smo da je i to tek vrh sante leda, jer, eto, utaja poreza, varanje i bezobrazno krčmljenje javnog novca nisu problematični čak ni najmoćnijem i najodgovornijem čovjeku u državi. Mašala.
To što se u ovom slučaju radi o ministru branitelja, odnosno o osjetljivom resoru u kojemu se odluke i blagoslovi evidentno donose doslovno na ulici i u krugu ljudi kojima zakoni i inače ne predstavljaju najvažniju stvar u životu - tim gore. Vrijeme je da se i ovdje promijeni paradigma, i to u smjeru u kojemu je u jednom kratkom ratnom periodu išao vojni sud u Splitu. Braniteljima prijavljenima za nezakonitosti njihov status tada nije uziman kao olakotna, već upravo suprotno, otegotna okolnost. Ako nisi spreman graditi normalnu državu i poštivati njene zakone, za kojeg se vraga uopće boriš?
Karamarkov nedjeljni skok u ponor nemorala, neodgovornosti, neprincipijelnosti i političkog bezobrazluka samo nam je dokazao da se vjerojatno nikada nećemo izvući iz duboke zapuštenosti i neuglednog društva onih država u kojima prava demokracija još nije ni pokucala na vrata. I da je ta Švedska jako, bolno daleko.
