MK: Hi Kevin, kako si i gdje se trenutačno nalaziš?
Kevin: Jako sam dobro, upravo sam pojeo komadić papira koji se zalijepio za sir. Trenutačno sam u Richmondu, SAD. Nisam siguran koja je to država. Aha, Virginia.

MK: Što imaš na sebi? (čisto da te malo vizualiziramo)
Kevin: Isto što sam imao i jučer (uključujući i donje rublje). Autobusi za turneje znaju biti jako primitivni. Također imam i ručnik oko vrata (njega jučer nisam nosio).

MK: Možeš li nam malo opisati malu družinu pod nazivom Tame Impala na koju si jako fokusiran zadnjih nekoliko godina?
Kevin: Riječ je o glazbenom projektu koji stvara glazbu i svira sad već 5 godina. Opisao bi ga kao psych pop dream rock, iako ponekad volimo raditi i trance jamove

MK: Na koje si pjesme s novog albuma Lonerism najviše ponosan?
Kevin: Na sve. To je kao da pitaš majku koje joj je dijete draže. Iako, neke su možda lakše za izvoditi ih live, a na Like feels like we only go backwards i Mind mischief ljudi jednostavno polude.

MK: Pročitala sam da si nedavno izjavio da je Lonerism dobar, ali da nije dovoljno dobar. Što mu nedostaje? Jeste li uspjeli neke stvari popraviti u live nastupima?
Kevin: To je novinarska izmišljotina, ja to nikad nisam izjavio.

MK: Kada snimate povodite li se za osjećajem ili težite savršenom zvuku?
Kevin: Samo savršenom osjećaju. Glazba treba imati greškice jer ju to čini ljudskijom. Vrlo sam svjestan toga da glazba može izazvati različite osjećaje. Važno mi je znati da će glazba koju stvara Tame Impala pokrenuti ljude na neki način.

MK: Promisliš li ikada da si bio možda preiskren u pjesmama, bude li ti ikada neugodno zbog toga?
Kevin: Prije sam se bojao biti sasvim iskren. No kada sam se potpuno ogolio u glazbi koju stvaram osjetio sam nevjerojatno olakšanje. Ustvari glazba je najlakši način da budeš iskren zato što su riječi zakopane u muzici. Na kraju dana kažeš ‘ma to je ionako samo muzika’ iako znaš da si ostavio srce i dušu u njoj.

MK: Odrastao si u Perthu u Australiji. Imam neke prijatelje koji su također živjeli tamo i kažu da je grad predivan za obiteljski život, ali da je ustvari dosadnjikav za mlade ljude. Slažeš li se? Kako je bilo odrastati u Perthu?
Kevin: Meni nije bilo dosadno. Zasigurno nije zabavan kao neki drugi gradovi, no baš zato smo stvarali svoju vlastitu zabavu. Također sam uvjeren da u takvim sredinama ljudi lakše nalaze inspiraciju za napraviti neke nove stvari.

MK: Koja je najveća psina koju si napravio u djetinjstvu?
Kevin: Jako puno sam krao po dućanima. Ništa od toga mi nije realno trebalo, ali bilo je zabavno kršiti zakon. Čak sam se bio navukao na to sve dok me jednog dana nisu uhvatili. Odveli su me doma u policijskom autu i tada sam prestao.

MK: Kakav si u pričanju viceva? Imaš li nam neki australski za ispričati?
Kevin: Imam užasno lošu memoriju tako da se nikad ne mogu sjetiti.

MK: Radite li trenutačno na novim stvarima ili ste isključivo fokusirani na nastupe?
Kevin: Čini mi se da sam prvi put do sada više fokusiran na nastupe negoli što razmišljam o snimanju novih pjesama. Pišem neke nove stvari koje najčešće završe na malim jamovima ili u nekim instrumentalima na live svirkama u pauzi pjesama s albuma. Mislim da to nastup u živo čini uzbudljivijim i više kao nekakvo putovanje negoli samo sviranje pjesama jednu za drugom.

MK: Jesi li zaljubljen?
Kevin: Da.

MK: Tek ti je 26 godina, gdje se vidiš za recimo 10?
Kevin: Kako snimam u mojem niskogravitacijskom studiju na Mjesecu.