Kinezi od devedesetih kapaju u Hrvatsku, ali ovo je nešto drugo. Daleko od majica za pet kuna, plastične elektronike i inih raspadajućih artikala, Alex Wang nam je u dvorište donio oriđiđi kineski čaj, to će reći vrhunsku kinesku floru koja već tisućljećima oplakuje kineska usta. Hm. Mislio sam da Kinezi imaju smisla za biznis. Čajana? Tišina? Usred Zagreba? Bilo bi ti lakše prodati pržene škorpione u tri ujutro na Peščenici.

Alex je završio kod nas na nagovor žene Ivy koja nas je poslovno pohodila pred nekoliko godina i ostala oduševljena. Zaposlenik Ikee u Pekingu, skužio je da je vrijeme da promijeni život. Da zamijeni gužvu, zagađenje i umjetne parkove za nešto izvornije. Doletio je s obitelji u Zagreb. Poslovni plan – čajana. Originalni i drevni kineski čajevi. Mjesto za slušanje vlastitih misli, mjesto za malo kompleksniji razgovor od onog gdje izaći večeras, mjesto koje će biti kontrapunkt energiji zagrebačkih kafića i birceva:

'Zagreb me impresionirao na prvu. Nigdje nisam vidio tako dobru kombinaciju prirode i grada, toliko puno zelenih površina koje su autentične. Kad sam došao, obilazio sam kafiće, svidjela mi se kombinacija kofeina i glasne glazbe, ali nakon pola sata osjetio bih umor. Previše je tu energije, uzbuđenja. Htio sam ponuditi mirnu atmosferu, mjesto koje te neće inspirirati na kritiziranje ili žaljenje, nego na kojem ćeš moći čuti sebe, doći u dodir sa sobom.'

Alex se informirao o Hrvatskoj prije dolaska pred godinu dana. Čovjek je stekao dojam da živimo u rajskom rezervatu, da ekipa ovdje puca od sreće, da je život fantastičan. 'Možda bismo mogli doprinijeti tome čajem', šaputao si je u bradu, a onda je odradio par mjeseci života u Zagrebu i došao do bijesne spoznaje – 'Vi ovdje niste baš uvijek sretni.' I dalje: 'Znam da vam ekonomija nije jaka trenutačno, ali možete naučiti nešto od budizma. Materijalne stvari donose sa sobom osjećaj praznine. Ako si stalno fokusiran na novac i posjedovanje, na kraju ostaješ bez ičega. Vodi te razočaranje, frustracija. I ako si takav još na bučnom mjestu, nećeš moći pravo razmisliti o stvarima. Naprotiv, u mirnom okruženju pasti će ti na pamet da nešto napraviš umjesto da se žališ i prigovaraš kako je svemir nepravedan prema tebi.'

Dakle, Alexov teahouse bi se mogao shvatiti kao mjesto nacionalne terapije, daleko učinkovitije od javnih kritika i prosvjeda. Kako mi Kinez objašnjava – poanta je shvatiti da sve što ti se događa, događa ti se s razlogom. Treba to razumjeti i preurediti život u smjeru koji je pozitivan. Na način da počneš nešto činiti. To se, jasno, puno lakše postiže uz šalicu zelenog čaja nego dva makijata od po dva sata. Uostalom, 20 kuna za mali vrč tekuće zen refleksije zvuči kao dobar deal. Samo, doći do tog stadija evolucije da ti prosvijećena sjedaljka uz gorak okus zvuči primamljivo... Zvuči malo preambiciozno za balkansko stanje svijesti.

Počinjem od primitivnog sebe. Velim Alexu da mu je ideja za čajanu u Ilici previše smiona. Čuo je to puno puta u zadnjih godinu dana. Mislim, Kinez će vam poslužiti kavu ili pivo ako baš hoćete, ali to je kukavički kompromis. Ja sam pao već na drugom ispitu. Prvi put sam pristao na čaj zbog kulturološke znatiželje. Drugi put sam okrenuo drito na pivo. Kažem mu da obavezno mora pojačati ponudu u smjeru vrhunske kineske hrane. No Alex me instruira: 'Pa pijem i kavu i čaj. Zašto to ne bi išlo jedno s drugim? Želim pokazati Hrvatima našu drevnu kulturu i da se ljudi osjećaju dobro. Da pridonesem njihovoj kvaliteti života.'

Kinez zapravo samo želi vratiti što smo mu dali u ovih godinu dana. Njegovim riječima: 'Hrvatska me naučila slijediti svoj instinkt. U Kini smo naučili skrivati svoje emocije. Uvijek unaprijed razmišljaš o tome što ćeš reći i kako ćeš reagirati. Ne smiješ povrijediti ničije osjećaje. Vodiš previše računa o tome što drugi misle i koje će biti posljedice. U Hrvatskoj postoji poštovanje prema drugima, ali ljudi se uglavnom ponašaju kako žele i nije ih toliko briga kako bi se netko mogao osjećati. Meni je cilj spojiti vašu i kinesku kulturu.' U jednoj rečenici, Alex želi biti izravniji i iskreniji sa sobom i drugima, ali na način da ne povrijedi nikoga. Sretno s tim.

Kul mi je što dosad nije doživio neke veće traume. Barata odličnim engleskim što mu je amortiziralo socijalizaciju, a možda tome pridonosi činjenica što, kako kaže, 'ljudi kod vas baš ne znaju previše o Kini'. Zahvalan na čistom zraku, predivnoj prirodi i otvorenim ljudima, u zbroju s duboko usađenim budizmom, Alex je, za sada, krotak i spreman uložiti maksimum energije u svakog gosta. Stoji ispred svoje čajane na Ilici između Britanca i Tuđmanova trga, pozdravlja ljude, a ako se odlučite zakoračiti unutra i srknuti kineske čajne delicije, objasnit će vam svaki detalj mudrosti spremanja i ispijanja.

Idemo na čaj. Poziv koji bi u eri prije Alexa većini zazvučao kao poziv na balet u petak navečer, odjednom ima smisla. Zaletite se do čajane. Ako ništa drugo, barem da popijete kavu.