Kad bi Hrvatska bila država vladavine prava i reda, bivšeg ministra Slavka Linića jučer bi nakon konferencije za novinare dočekali istražitelji i priveli barem na obavijesni razgovor, a onda bi isto učinili i sa svim sudionicima svih skandala s kojima ga se povezuje, kao i sa sudionicima svih skandala s kojima on povezuje državni vrh. Naravno, uključivalo bi to i ispitivanje predsjednika Vlade Zorana Milanovića
U višemjesečnom ratu u vrhu SDP-a i države su isplivale: mnogostruke zloupotrebe državne banke HBOR i Porezne uprave isključivo u privatne svrhe, a za korist ljudi koji su bliski ili Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću, saznanje da jedna od tri najveće tvrtke u državi - Ina - uopće ne plaća porez i, na koncu, opravdane sumnje kako nam državom vlada premijerova obitelj, koju nismo izabrali na izborima. Jasno je, dakle, da smo kleptokratski model vladanja Ive Sanadera samo zamijenili kleptokratskim modelom Zorana Milanovića i Slavka Linića. Kleptokracija 2.0.
Minoriziranje težine optužbi koje su na račun onoga drugoga izrekli Linić i Milanović te pokušaj svođenja tog obračuna na isključivo osoban, odnosno unutarstranački obračun uvredljivo je i ponižavajuće za sve one koji u ovoj zemlji pokušavaju živjeti kao pošteni i lojalni građani. Obračun Linića i Milanovića nije predstava, obračun je to od kojeg se tresu temelji države i zbog kojega smo još jučer, a zapravo još u siječnju, trebali vidjeti u akciji policiju, USKOK i DORH.
Mini oligarhije
Jer riječ nije o tome vole li se ta dvojica partijskih drugova, psuju li jedan drugoga ili skupa žderu, nego o milijardama kuna (!) koje su dobili na upravljanje na demokratskim izborima, koje pripadaju svim hrvatskim građanima, ali završavaju opet u džepovima njihovih članova obitelji ili prijatelja. I to je sve što nas, građane, treba zanimati u ovom slučaju.
Pokušaj da nam se rat obiteljsko-poslovnih klanova predstavi kao samo još jedna u nizu političkih predstava je sramotan. Zahvaljujući postojanju tih obiteljsko-poslovnih klanova, mini oligarhija koje vladaju Hrvatskom, i jesmo siromašni, kao nacija neuspješni i zbog njih nitko normalan ovdje ne želi uložiti ni lipu.
Zašto bi netko, tko nije dio oligarhije, ulagao u državi u kojoj je cijeli sustav - od vladinog administrativnog aparata, preko represivnih institucija, do državne investicijske banke - postavljen tako da služi isključivo pripadnicima uspostavljenih poslovno-političkih klanova? U takvom sustavu ridikulozno je i spomenuti 'zakone tržišta' ili 'tržišnu ekonomiju' jer to ovdje ne postoji.
335403,335394,335367,335375
Kaznena i politička odgovornost
Neki se danas pitaju trebaju li se ozbiljno shvatiti Linićeve optužbe na račun Milanovića, uključujući onu da je 'obiteljski interes iznad državničkoga', jer ih je izrekao tek kad je pao, kao što su se neki pitali treba li se ozbiljno shvatiti sve što je Milanović stavio Liniću na teret kad su se smrtno posvađali. Ako je istina i pet posto od onoga za što se međusobno optužuju, onda je svejedno u kojim okolnostima smo saznali za to. Jedino što je važno je odgovor na pitanje je li to istina ili nije, odnosno imamo li i realno, a ne samo formalno, državne institucije koje to trebaju i znaju ispitati ili ih nemamo. To je što se tiče pitanja kaznene odgovornosti.
Kad je pak riječ o političkoj odgovornosti - ako su Linićeve optužbe istinite, a zasad nemamo razloga vjerovati da nisu, Zoran Milanović trebao bi već danas podnijeti ostavku na dužnost predsjednika Vlade. Njegov odlazak ne znači automatski i pad Vlade jer se ona može održavati sve dok Kukuriku koalicija ima većinu u Saboru. Milanovićeva ostavka jedino je što bi SDP moglo spasiti od potpunog potopa, a vladajućoj koaliciji dati šansu da u zadnjoj godini mandata spasi barem obraz i uđe u koliko-toliko ravnopravnu borbu s Karamarkovim HDZ-om. Ako ga SDP na to prisiliti neće, onda je dužnost koalicijskih partnera, ako ne žele biti odgovorni za održavanje kleptokratskog modela vladanja, da izađu iz Vlade i omoguće nam izlazak na prijevremene izbore.
Svako drugo rješenje značit će samo suicidalno odgađanje isključivanja klinički mrtvog pacijenta s aparata.
Nije to više pitanje spasa za ovu ili onu koaliciju, već je to pitanje opstanka ove države i života njezinih građana nakon što smo dovedeni u stanje u kojem je sve u bankrotu - država, naši kućni budžeti, tvrtke koje vodimo ili u kojima radimo, čak i minimalno pouzdanje u 'bolju budućnost'.
Vladavini Zorana Milanovića došao je kraj. Plana 21 nije ni bilo, postojao je samo kleptokratski program koji nam na početku vladavine nisu predstavili - od HDZ-ovih 'malo vitra' do SDP-ovih 'malih biskvita'.
