Ljudi su uglavnom spremni zbog sigurnosti žrtvovati dio svojih prava i dobrovoljno pristati na povećanje ovlasti policiji, vojsci i tajnim službama. Rijetko tko nakon samoubilačkih napada u Bruxellesu nije pomislio da Europa doista više nikad neće biti ista – slobodan protok ljudi i roba već je pao s naletom sirijskih izbjeglica i sad će biti dodatno ograničen zbog pojačanih mjera sigurnosti. Države EU-a zatvaraju se u svoje stare granice.

Radikalna desnica jača širom Starog kontinenta i za ksenofobe svih vrsta i boja teroristički napadi poput ovog u Bruxellesu dolaze kao naručeni za promociju nesnošljivosti, isključivosti, netolerancije, širenje panike i kulture straha. Uz sve napore da se javnosti objasni kako iza napada ne stoje sirijske izbjeglice i drugi muslimani koji iz svojih domova bježe od istih onih koji ovdje siju smrt i strah, uz sve napore da se objasni kako su teroristi mahom državljani napadnutih zemalja, širenje ksenofobije i propast ideje multikulturalne Europe danas je teško zaustaviti.

Opći osjećaj nesigurnosti izazvan napadima bombaša samoubojica stopljen s Europom umornom od same sebe, s Europom koja do danas nije bila u stanju definirati zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku, daje leguru straha od budućnosti s kojom ćemo se svi jako teško nositi. Pogotovo siromašne države disfunkcionalnih demokracija poput Hrvatske.

U Hrvatskoj je na vlasti konzervativna desnica i to desnica u kojoj dominiraju radikalne ideje pa kad se na to nadoveže, kao sad, opći osjećaj nesigurnosti, moramo se zapitati što će nama donijeti pojačane mjere pripravnosti koje su i ovdje uvedene baš kao i u ostalim dijelovima Tvrđave Europe. Tim više što predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica Kolinda Grabar Kitarović zagovara sustav domovinske sigurnosti po uzoru na SAD, a on je više štete nanio građanskim slobodama i pravima Amerikanaca nego teroristima.

Hrvatska policija nakon terorističkog napada u Bruxellesu podigla je razinu sigurnosti na treći od četiri stupnja pripravnosti, stupanj pripravnosti vojske podignut je jesenas, a mi nemamo pojma što podrazumijeva koji od stupnjeva pripravnosti. Ne znamo koje su mjere dozvoljene policiji, sigurnosnim službama i vojsci. Ne znamo koja su naša građanska prava, ali nemamo pojma ni koje su nam građanske obaveze.

Je li na trećem stupnju pripravnosti zbog opasnosti od terorizma riječ samo o pojačanim policijskim kontrolama na graničnim prijelazima i aerodromima ili taj stupanj podrazumijeva i veće opće policijske ovlasti, odnosno ovlasti tajnih službi? Na kojem stupnju pripravnosti dolazi do zabrana javnog okupljanja? Na kojem stupnju pripravnosti snage sigurnosti mogu pretresati naše domove, kad nastupa suspenzija ograničenja njihovih ovlasti radi zaštite naših ljudskih i građanskih prava? Podrazumijevaju li najviši stupnjevi pripravnosti i lakše prisluškivanje i praćenje? Tko kontrolira igra li sigurnosni aparat u ovakvim 'izvanrednim' situacijama prema pravilima? To su samo neka od pitanja na koja hrvatska javnost u ovom trenutku nema odgovore.

U pokušaju da doznam odgovore na ta pitanja, naišla sam na zid šutnje, odnosno objašnjenja kako je riječ o informacijama koje nose oznaku tajnosti. Od policije i Ministarstva unutarnjih poslova još uvijek čekam službeni odgovor. Jasno mi je da određene mjere koje se poduzimaju u slučajevima najviših stupnjeva pripravnosti trebaju ostati tajnom, ali imamo pravo znati što se prilikom takvih procjena ugroze događa s našim građanskim i općim ljudskim pravima. Kolika god opasnost prijetila, u demokratskom društvu – čak kad je i disfunkcionalno poput hrvatskog – nije dovoljno javnosti reći samo na kojem smo stupnju pripravnosti, već i što znači taj stupanj pripravnosti.

Možda uopće nemamo razloga za zabrinutost, ali možda naša zabrinutost treba biti snažnija nego ikad. Praksa i povijest zloupotreba represivnog aparata protiv političkih neistomišljenika, napose jednoumna politika novih vlasti daje nam pravo da pušemo i na hladno.

Od zaštite opće sigurnosti do represije orvelovskog tipa granica je danas i suviše tanka.