'Eurozona nikada neće postati Sjedinjene europske države, a kakofonija mišljenja na europskom kontinentu i dalje će strašiti tržišta. Ali, na ovaj su izazov zemlje eurozone odgovorile zadivljujuće brzo', piše Bergsten i podsjeća da su zemlje eurozone osnovale zajednički fond za pomoć u iznosu od skoro bilijun dolara kako bi spriječile financijski kolaps slabijih članica.

'Europska središnja banka (ECB) je izdvojila još nekoliko bilijuna, poput američke središnje banke Federal Reserve, te je upravo potvrdila da će učiniti sve što je potrebno da se izbjegne katastrofa', dodaje u tekstu Bergsten

Kao drugi mit navodi bojazan da bi izlazak Grčke iz eurozone zapečatio sudbinu jedinstvene europske valute. 'Ako Grčka izađe iz monetarne unije, to bi zapravo ojačalo valutu....kad bi se riješila Grčke, eurozona bi mogla izaći jača', smatra američki stručnjak. Također tvrdi da bi rezultat za Grčku bio potpuno kaotičan da bi druge zadužene zemlje još odlučnije poradile na smanjenju svojih deficita i ubrzale reforme ne bi li izbjegle sudbinu Grčke.

Treći mit odnosi se na tvrdnju da njemački porezni obveznici nikada neće pristati na vađenje iz škripca grčkih, (ili španjolskih ili talijanskih) penzionera.

'Njemačka jest i biti će glavni blagajnik Europe, kukajući i žaleći se i tražiti stroge mjere štednje i reforme, ali će uvijek 'iskeširati' koliko je potrebno da se eurozona održi....prvo, Nijemci neće riskirati da ponovo unište Europu, a osim toga, njemački model gospodarstva utemeljen na izvozu počiva na euru', ocjenjuje Bergsten. Također ističe da su njemačke banke uvelike prisutne u zaduženim zemljama, pa će ih njemački porezni obveznici morati spašavati ukoliko to ne uspiju Italija ili Španjolska.

Četvrti mit koji treba srušiti, kaže autor, je tvrdnja da će se glasači pobuniti i ekstremisti ojačati ako se nastavi sa strogim mjerama štednje.

'Jedna od zapanjujućih aspekata euro krize do sada je da je politički centar opstao u svakoj zaduženoj zemlji, uključujući i Grčku gdje su glasači nakratko 'koketirali' s protivnicima mjera štednje i reformi', piše Bergsten. Priznaje, međutim, da su Europljani strogim mjerama štednje pridodali i mjere za poticanje gospodarskog rasta.

Peti mit govori da će kriza u Europi izbiljno naškoditi američkom gospodarstvu te da bi čak mogla presuditi u američkim predsjedničkim izborima.

'Recesija u Europi je, nema sumnje, umrtvila izvoz i smanjila korporativnu zaradu u SAD-u, oslabila zapošljavanje i poljuljala povjerenje ulagača, i možda srezala naš BDP za 1 posto. Ali nove vodeće ekonomije, predvođene Kinom i Indijom, čine polovocu svjetskog gospodarstva i nastavit će se širiti u daljnjoj budućnosti tempom od oko šest posto godišnje. To je sporije nego prije, ali će globalno gospodarstvo, uključujući i američko, držati snažnim. Osim toga, SAD ima koristi od nevolja koje su snašle Europu jer kriza svjetski kapital preusmjerava u dolar', piše Bergsten i zaključuje da su SAD, pa tako i predsjednički izbori, zaštićeni od posljedica gospodarske krize u Europi.