Lumbarda. Plaža Vela Pržina. U nju poniru blage padine vinograda iz kojih će poteći potoci plemenitog suhog, gorkastog vina grk. Takva slika Korčule, koja je kao nova vrsta hrvatske ideologije povjerena problematičnom turizmu, godinama drži tamošnju stvarnost u svojevrsnom ekspres-loncu. Sve što iz te slike iskače, može kao štetiti turizmu. Smetlišta Kokojevica godinama terorizira lokalno stanovništvo, ali ni domaćoj čeljadi, ni lokalnoj upravi, kao ni okolišnom sektoru nije stalo da se učini djelatan korak. Svima odgovara paravan idealizirane slike Lumbarde.

Nakon što se nedavno zapalila i gorjela danima, u protekli četvrtak okolišna inspekcija zatvorila je Kokojevicu. Pritužbe ljudi išle su u pravcu smrada, što je prilično estetska, turistička kategorija, kad se zna da je Lumbarda preko dima svakodnevno bila intoksirana dioksinima, ponajjačim otrovima koja je čovjek kadar proizvesti. No inspekcija nije zatvorila smetlište ni zbog jednog ni zbog drugog, nego, javljaju mediji, zbog neriješenih vlasničkih prava.

Slična situacija već se događala proteklog travnja, i više puta zadnjih godina. Sanacija pretrpanog smetlišta, na koje se odlaže čak 60 posto smeća s cijelog otoka, dogovorena je prije više od četiri godine te je, javljaju mediji, potpisan ugovor vrijedan 20 milijuna kuna, ali realizacije nema.

Konzultanti koje je ranija vlast rado koristila u politici otpada, savjetovali su, prema lokalnim izjavama, da se smetlište svakodnevno zatrpava pijeskom. Ta sanitarna predostrožnost, koja simbolično širi krajolik plaža, kao metaforu tepiha pod koji će se sakriti svi korčulanski problemi, nije provođena. Ni ona. Naime, Kokojevica je sve vrijeme ilegalno odlagalište pa nije jasno što je uopće ovdje u skladu s propisima. No lokalna tvrtka puna optimizma moli građane da nekoliko dana ne odlažu smeće dok se stvar ne riješi.

Bajkovita Lumbarda, čiju je šizofrenu politiku teško shvatiti, nije jedina, nego je upravo ilustrativna. Aktualno upravljanje otpadom nema trenutačno ni odlagališta, niti alternative. Sanacije koje najavljuje kao rješenje problema, prilično su dvojbene, a alternative na daleku štapu. Sjećate li se ilegalnog smetlišta Donja gora u Parku prirode Biokovo? Ona je krajem 2003. i početkom 2004. punila hrvatske medije, nakon što je građanima Podgore dozlogrdilo pa su se odlučili na višemjesečnu blokadu. Ona je rezultirala zatvaranjem smetlišta, koje će kratko vrijeme biti premješteno negdje u blizinu, dok se ne otvori Županijski centar u Lećevici. A Lećevica je pod teškim dilemama.

Smetlište Donja gora, na koje je za duže od trideset godina sva Makarska rivijera sa svojim ljetnim turističkim 'peakovima', uključujući i Vrgorac, nanijela 133 tisuće prostornih metara smeća – 'sanirana' je 2007. Iako pokazivana kao dobar primjer, sanacija se, po onome što smo mogli vidjeti u stručnoj periodici, svela na prekrivanje smetlišta nepropusnim pokrovom, s dodatnim scenskim marifetlucima poput vizualnog uklapanja u park prirode, blagih pokosa, obodnih kanala obloženim kamenom, i zelenog pojasa s posebnim hortikulturnim rješenjima. Otrovi iz smeća nastavili su opasne geokemijske procese u tlu, koji završavaju u podzemnim vodama. Tvrdnje kako nije bilo utjecaja ni na jedan izvor vode, uključujući i vrulja, djeluje prilično neuvjerljivo.

Sanacija dubrovačkog smetlišta, Grabovica, unatoč činjenici da je uključila izradu nepropusne podloge na koju je prebačeno brdo nakupljenog smeća, također je ostavila iza sebe mnoge probleme o kojima se ne govori, čak i kad je u pitanju jedno od najpotencijalnijih turističkih toposa cijelog Mediterana. Odlagalište je ostalo aktivno unatoč činjenici da se nalazi u drugoj vodozaštitnoj zoni. Tvrdnje o njegovoj sigurnosti su prilično prozirna neistina, izrugivanje s hrvatskim zakonima i zdravljem građana, budući da je bojanjem dokazana podzemna veza područja smetlišta s vodoopskrbnim izvorom Omble. Unatoč svemu, aktualni gradonačelnik mu produljuje život otvaranjem otpada građevinskog materijala, kako bi famozna HE Ombla riješila veliki problem odlaganja 37.000 prostornih metara otpadnog materijala s kojim nema gdje drugdje.

Gdje je sanaciji slijedio ozbiljnije nezavisno istraživanje, kao u Zagrebu, u koju je utrošeno 55 milijuna eura zajma EBRD-a, utvrđeno je da i nakon sanacije jako zagađeno tlo zadržava vrlo negativne utjecaje na podzemne vode vodoopskrbnog područja. Iako je taj utjecaj postupno opadao, još 2011., osam godina nakon sanacije, u podzemnim su se vodama nalazile nedopuštene vrijednosti nitrata, fosfora, amonijaka, željeza, itd.

Neke 'sanacije' opasnog otpada su i za smijeh i za plač istodobno. Zaštitni znak hrvatske neuspješnosti – Glinica Obrovac – stajao je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost 135 milijuna kuna, na osnovu programa za koji je iz samog Fonda rečeno da je neprovediv i da stvar nije riješena. O 'sanaciji' azbesta u Salonitu, koji je tamošnje stanovništvo zavio u crno, pisalo se kao o skandalu bez presedana, jer je s opasnim otpadom rukovano kao je riječ o običnom pijesku i na kraju je bačen u Mravničku kavu, smještenu iznad izvora Jadro. Hrvatsku još prekrivaju razna odlagališta kancerogene šljake, zatrovanih potoka, i drugih toposa u inače iznimnim krajolicima koji su trenutačno glavni gospodarski resurs najaktivnije hrvatske grane – turizma.

Sanacija opasnog otpada u Hrvatskoj je biznis jedne malezločinačke organizacije, izjavio je nedavno predsjednik Eko-KvarneraVjeran Piršić i dodao kako su u samom vrhu vlasti, na nivou državnihtajnika, postojale veoma čudne sprege s nekim ljudima koji se bavezbrinjavanjem otpada. U posebnoj situaciji su se našli Kaštelani, čijibi Zaljev, ionako prekomjerno opterećen različitim toksičnim tvarima,trebao dobio cementare kao suspalionice smeća. One mogu u okolišispustiti više toksičnih tvari nego spalionice i još bi bile povlašteniproizvođač električne energije, žale se Kaštelani.

Pored spomenute Lumbarde, čiji se poziv nije daleko čuo, neriješene situacije s otpadom izazvale su u posljednje vrijeme žučne prosvjede stanovništva u nekoliko većih gradova. Zagrepčani su blokirali sanirano odlagalište Jakuševac uz žalbe da i dalje udišu krajnje onečišćeni zrak, smrad i prašinu s deponija, te da u ljetnim danima raste opasnost od eksplozije metana. Blokirana su bila još odlagališta u Varaždinu i u Rijeci, a prosvjedovali su i Kaštelani. Stručnjaci, međutim, ocjenjuju da slični prosvjedi nisu motivirani okolišnom sviješću, nego uglavnom željom da se smeće odnese dalje o naših dvorišta. Sociolog s Instituta Ivo Pilar dr. Marko Mustapić, potvrdio je to istražujući slučaj Donja gora.

Međutim, u novijim zbivanjima nemoguće je previdjeti da prosvjednici u prvi plan ističu upravo ekološke razloge, i to kako ih definiraju hrvatski zakoni.Varaždinci su kao stvarni razlog naveli prijavu okolišnoj inspekciji da se ondje balira ne samo miješani komunalni otpad, već i onaj koji je već prethodno razdvojen, ali i industrijski otpad. Dodali su da će se razići tek kad dođe inspekcija i to utvrdi. Mještani Viškova koji su blokirali odlagalište otpada, napominju da su njihovi zahtjevi identični ugovornim obavezama Hrvatske i EU, tj. da već u 2013. počne razvrstavanje otpada u domaćinstvima i industriji. Tome dodaju trajni prestanak dovoza smeća na Marišćinu i Viševac, sanacija svih smetlišta u općini Viškovo i neke druge. Kaštelani su jasno zatražili ekološki zasnovan sustav gospodarenja otpadom koji otvara, a ne suspaljuje nova radna mjesta.

Dakle, građani jasno izražavaju opredjeljenje za ekološko, odvojeno prikupljanje otpada, ali u Hrvatskoj postoje samo dva područja koja su ga uvela. To su otok Krk i Čakovec. Priključuje im se i otok Murter. Ni u jednom od njih državna razina nije bitno pomogla. Naprotiv, Krk je ranija okolišna vlast ignorirala. Bivša ministrica Mirela Holy posjetila je Krk podržavajući politiku okretanja obnovljivim izvorima energije, koju s odvojenim prikupljanjem otpada veže zajednička politika održivog otpada. Njezin nasljednik Mihael Zmajlović posjetio je Međimurje i ondje najavio uvođenje drukčijeg obračuna odvoza otpada, po njegovoj zapremini, što će stimulirati odvajanje otpada.

M. Holy je pripremila Zakon o otpadu koji uvodi odvojeno prikupljanje otpada, kako bi bio usvojen i stupio na snagu do 1. siječnja 2013. U jednom javnom istupu nedavno je prozvala Ministarstvo da drži zakone u ladici. M. Zmajlović je odgovorio da je taj zakon rezultat hiperprodukcije i lijepih želja, na koji su pristigle brojne pritužbe Europske komisije zbog čega ga treba iznova raditi. To ustvari znači da je rješenje dalje od onoga koje se donedavno činilo. Iako ministar Zmajlović obećava da će Hrvatska ostvariti ciljeve koje obećala Europskoj uniji, indikativno je da jednu takvu temeljitu promjenu za sada ne prati nikakav projekt informiranja i edukacije stanovništva, niti se lokalne samouprave pripremaju za nj. Čak i po cijenu visokih kazni koje bi Hrvatska trebala plaćati ako to ne pokrene na vrijeme.

I dalje je na snazi politika iz starog mandata koja, kao što smo vidjeli, nema rješenja ni za nove lokacije ni za sanacije, koja forsira nepotrebno velike zahvate sa starom tehnologijom i opasnim lokacijama, i koja maksimalno odugovlači s uvođenjem održivog upravljanje otpadom. Nastoji li joj to i Zmajlovićev produljiti život?