Za tim Darkom i braćom vuku se slutnje već jako dugo, ali se ništa nije dalo dokazati. Kao i u nekim drugim slučajevima šverca kokaina (Andabak, Čočoroska itd.) tek je bliska i iskrena suradnja policijskih agencija južnoameričkih i naših država i koordinacija s američkom DEA-om (Drugs Enforcement Agency) dovela do rezultata. Prije tjedan dana srbijanska je policija istovremeno upala na desetak lokacija (stanovi, vile, poslovne prostorije) u vlasništvu konglomerata braće Šarić, izuzela dokumentaciju i uhapsila petnaestak osoba. U bijegu je njih deset, na čelu s Darkom Šarićem, i za njima su raspisane tjeralice Interpola.

Zanimljivo je da je nekoliko dana prije ove policijske akcije Darko Šarić zatražio otpust iz srbijanskog državljanstva, da bi stekao crnogorsko, kao da je i on slutio. Uostalom, on je investirao i tamo, Crnogorac je iz Pljevalja i kreće se po toj državi: doživio je prije par godina da ga Aco Đukanović (brat) ustrijeli u nogu zbog nekih spornih, kak bi rekli, ulaganja, je li. Navodno su se izmirili i u Beogradu misle da se – kao i neki drugi policiji zanimljivi likovi – krije u Crnoj Gori.

Sve je počelo u listopadu prošle godine, kada je urugvajska policija zaplijenila oko 2,2 tone kokaina u trenutku kada su ga neka dvojica, Srbin i Urugvajac, htjeli s jahte prekrcati na trgovački brod. Plan je bio da kokain, skriven u tovaru žita, polako, preko Južne Afrike, stigne na Mediteran. Dobra suradnja i koordinacija dovele su do ove akcije, ali je i tu nešto procurilo, kako se već redovito događa u ovakvim poslovima. Prije ili kasnije past će i ovi bjegunci, rezultat je, međutim, značajniji nego što se na prvi pogled čini.

KOKA PLOVI MEDITERANOM

Naime, putovi kokaina posljednjih se nekoliko godina pomiču od Atlantika ka Sredozemlju, zbog sve učinkovitijeg nadzora policijskih i carinskih agencija nad velikim lukama sjevera Europe. Sjetimo se onih 660 kilograma Andabakovog kokaina iz Rijeke iz 1998, koji je iznova aktualiziran prispijećem nove dokumentacije iz Južne Amerike: taj je brod pokušao zavarati trag preko Grčke i Kopra. Ona gđa. Čočoroska iz Makedonije iskrcala je svoje 473 kile kokaina u Baru, a europske policijske i sigurnosne službe već godinama slute da se preko albanskog Drača kokain krijumčari stanovitim nevladinim organizacijama s juga Italije.

Kokain je – po prirodi stvari – drugačiji od heroina u ovom, policijskom i carinskom smislu riječi: može se krijumčariti samo morem, dakle u većim količinama, skriven u brodskom teretu, uglavnom u kontejnerima. Zatim, tražnja za kokainom drugačija je, manje je stabilna i varira, jer nije imperativna poput tražnje za heroinom. Sve to daje trgovini kokainom stanovitu fleksibilnost i više vremena za planiranje. Profitne su stope, međutim, podjednako visoke kao i kod heroina, kokain je droga bogatih, za razliku od heroina koji je droga siromašnih. Te dvije pogodnosti svojstvene političkoj ekonomiji kokaina – fleksibilnost i profit – učinile su ga privlačnim kriminalcima. Sjetimo se da su ubojice Zorana Đinđića još 2001. prvo usmjerili bugarsku policiju na Sretena 'Jocu Amsterdama' Jocića i tako ga uklonili iz posredničkog lanca u švercu kokaina za Europu, u kojemu je važio za 'kralja', a zatim su se pokušali povezati izravno s kolumbijskim liferantima. Nije im uspjelo, jer ih je francuska policija doslovno izvadila iz aviona za Kolumbiju po dojavi MUP-a Srbije, a navodno je DEA bila razočarana, jer im je tamo bila pripremila diskretni doček i pratnju.

Dade se, dakle, naslutiti porijeklo basnoslovnog bogatstva Joce Amsterdama, njegovog kuma Bobana Đurovića i ove beogradsko-crnogorske braće Šarić. Posebni odjel MUP-a Srbije koji se bavi oduzimanjem imovine stečene kaznenim djelima upravo procjenjuje bogatstvo braće Šarić i priprema zahtjev za privremenu zapljenu. Prve procjene su visoke: riječ je o desecima tvrtki, uzajamno upetljanih, ali i infiltriranih u druge profitabilne poslove koji se mjere milijunima eura. Šarića ima svuda: u rodnim Pljevljima investirali su toliko da ih sugrađani obožavaju: ušli su u hotelijerstvo, ugostiteljstvo, kasina, nekretnine, financije i banke. Sve to – dakako – s opranim i više puta prošetanim novcima: od poreskih utočišta po raznim egzotičnim tropskim otocima, preko čuvenog Wilmingtona, Delaware, gdje za 76 dolara registrirate tvrtku i nitko vas više ništa ne pita, a dobijete i zelenu kartu za SAD, pa do raznih naizgled pristojnih europskih banaka kojima novci ne smrde, kako vidimo iz najnovijih razvoja događaja oko Sanadera.

PRLJAVI NOVAC

Novac je, dakle, ključ, razlog i motiv svega ovoga: kokainski ili heroinski ili duhanski novac, novac od trgovine oružjem i ljudima – svejedno. Taj novac nalazi svoje putove do pravih džepova polako, ali zato sigurno i glatko: ako, da se poslužimo riječima jednog funkcionara britanske Carinske i akcizne službe (Customs and Excise Service), njegov carinik zarađuje tridesetak tisuća funti godišnje, a dođe netko s ponudom od 200-300 tisuća da se propusti samo jedan robni kontejner (koji će, uostalom, donijeti čist profit od milijun), što onda? Čovjek je kvarljiva roba... Taj novac zna pronaći svoje putove i do vazda otvorenih džepova funkcionara, političara, javnih ličnosti, policajaca itd. Jedini način je temeljita reforma poreskih sustava i uprava javnih prihoda: američki pristup koji provodi IRS (Uprava unutarnjih prihoda). Ukratko: stalna usporedba nečije imovine s prihodima na koje je platio porez. Pa neka čovjek kaže da je kupio vilu na Ribnjaku i Bentley jer mu je umrla teta u New Jerseyu, može, ali molimo sudsko rješenje o ostavini ili oporuku, potvrdu o plaćenom porezu i - sve je u redu. Jedan od Đinđićevih ubojica pravdao je svoje heroinsko bogatstvo time da je igrao nogomet u Njemačkoj, drugi da se bogato oženio – udovicom čuvenog gangstera.

Pratite putove novca, lijepo je savjetovao kolege iz New York Timesa onaj njihov izvor 'Duboko Grlo', znao je što govori, jer je bio direktor operacija FBI-a.