Većina seks skandala našeg doba uglavnom dijeli nekoliko zajedničkih točaka. Prije svega, posvemašnju banalnost sadržaja budući da se ionako dobar dio 'prijestupa' može slobodno svrstati u nekoliko ne pretjerano inovativnih kategorija. Zatim, tu je neizostavna reakcija medija koji u koktelu visoke politike i seksa pronalaze zahvalni materijal za sve vrste nagađanja. Zapravo u seksualnim aferama, zbog snažnog elementa moralne osude, uglavnom se najmanje vodi računa o osnovnom provjeravanju činjenica, a djeluje se skoro isključivo u veoma labavom polju spekulacija i poluinformacija
Nakon javne prozivke, slijedi u pravilu okončanje političke karijere dotičnog prijestupnika i javni čin isprike, koje prati, doduše tek u razvikanijim slučajevima, rasprava o motivima i širim konzekvencama. A zapravo, tek u onim rijetkim slučajevima u kojima se seksualna afera čita kao lakmus papir vrijednosti suvremenog društva, postaje zapravo zanimljiva. Jer inače uglavnom se svodi na napornu nakupinu moralističkih jadikovki i na suvišno traćenje javnog diskursa.
U 2011. godini u svakom je pogledu prednjačio slučaj Dominiquea Strauss-Kahna, kojeg je 'incident' sa sobaricom njujorškog hotela lišio ne samo titule direktora MMF-a, već i one predsjedničkog kandidata socijalista u Francuskoj. Slučaj, koji je izazvao golemu pažnju s obje strane Atlantika, odvukao je veoma brzo raspravu o seksualnom napastovanju u bitno širi kontekst.
Feminističke udruge varirale su, u različitim manirama, arhetipske matrice o muškoj dominaciji te progovarale o dugoj liniji nekažnjavanih seksualnih prijestupa, dok je nekoliko visokoprofilnih DSK-ovih prijatelja viteški stalo u obranu poznatog ekonomista, a francuska politička scena susprezala dah. Slučaj je veoma brzo postao i pretekstom jedne, moglo bi ju se uvjetno nazvati, kulturološke rasprave koja je zapravo vrvjela svim vrstama okoštalih predrasuda.
S jedne strane nalazila se tako 'puritanska Amerika', čiji pak rigidni sudski sustav pogoduje bogatima, a s druge navodni libertinski francuski mentalitet i upitna medijska tradicija nemiješanja u privatni život političara. Sudski epilog afere bio je čisti antidot golemom medijskom uzbuđenju, koje je generiralo, prema nekim procjenama, 150.000 naslovnica u svjetskim tiskovinama. Optužbe su odbačene zbog manjka kredibiliteta jedine svjedokinje, Nafissatou Diallo, dok je sudski proces u Francuskoj, koji je oportuno započela novinarka Tristane Banon, završio istog dana kad je i započeo.
No kada se, po svim parametrima, moglo očekivati konačno stišavanje afere i nakon što je DSK javno priznao nečasno ponašanje u hotelu Sofitel i izrazio žaljenje, njegovo se ime našlo u vrhu domaće afere Carlton, koja istražuje međunarodnu mrežu visoke prostitucije. Suočen s novom serijom optužbi, DSK je ograničio svoje javno djelovanje. Tek se nedavno ukazao u Kini na ekonomskom forumu, u ulozi strogog kritičara aktualnog rješavanje eurokrize. Put prema osvajanju kredibiliteta čini se ipak predalekim.
Drugi slučaj, koji uključuje isto tako zvučnog optuženika kao i čitav niz teorija zavjere koje okružuju proces, jest optužba za silovanje protiv novinara Juliana Assangea, osnivača Wikileaksa. Dok se u slučaju DSK spominje urota Elizejske palače koja je htjela pod svaku cijenu spriječiti njegovu kandidaturu na predsjedničko mjesto, u Assangeovom slučaju radilo bi se o odmazdi Pentagona zbog curenja povjerljivih diplomatskih dokumenata. Assangeova afera, upravo zbog toga što ne obiluje pretjerano sočnim detaljima, inače nezaobilaznim dekorom svake seksualne afere, daje mnogo jasniji uvid u proces u kojem privatna sfera postaje prvorazrednim sredstvom političke ucjene. Duga sudska bitka kojom se nastoji izbjeći izručenje Švedskoj traje već mjesecima u Velikoj Britaniji, a zasad je zastala na Vrhovnim sudu.
Dok bi se slučaj bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija trebao na prvi pogled naći na samom vrhu liste, uzevši u obzir širinu i koloritet optužbi za čitav niz seksualnih prijestupa, od lakše 'escort' kategorije do teže kategorije maloljetničke prostitucije, to ipak nije slučaj. Budući da je njegov odlazak s političke scene uvjetovan prije svega europskim pritiscima i potrebom da se u Italiji uvede kakva-takva monetarna i financijska disciplina u situaciji u kojoj državni dug iznosi 120 posto BDP-a, Berlusconi bi tek u dogledno vrijeme mogao postati hvalevrijednim temom.
Iako je njegov sudski proces započeo 2009, nekadašnji izraelski predsjednik Moshe Katsav počeo je početkom prosinca 2011. s odsluživanjem sedmogodišnje kazne za silovanje. U njegovom slučaju, izostala je uobičajena gesta pokajanja, no u izostanku iste i unatoč upornim tvrdnjama o nevinosti, izraelska je javnost, ona koja mu je naklonjena, a i ona koja to nije, sama sebi čestitala što je pravda jednaka za sve. Svakako je znakovito kako Katsav odslužuje kaznu u odjelu za tzv. 'religiozne zatvorenike', s nešto labavijim režimom, no s obvezatnim i intenzivnim čitanjima Tore.
