U posljednje vrijeme poznanici koje srećem redom dolaze u napast da mi nakon pozdrava, onako lepršavo i neobavezno, upute jedno pitanje. To je pitanje naizgled nevino, pomalo banalno i može djelovati kao običan produživač konverzacije, ono kad nekoga sretnete nakon dosta vremena što ste se viđali samo u virtuali, pa, nakon što malo pročavrljate, nemate više pojma što biste ga zapravo pitali, a neugodna vam je i sama pomisao da bi se mogla stvoriti rupa od tišine u toj površnoj konverzaciji. Pa i odgovor koji je na njega uzvraćen često je tek izgovaranje nekakvih riječi, tek toliko da čovjek dobije privid da mu je na pitanje odgovoreno. Tako je barem bilo dok nisam počela promišljati o tome što da odgovorim ljudima kada mi postave takvo pitanje, koje zapravo nije nimalo bezazleno i njegovo otvaranje otvara još nekolicinu drugih pitanja bitnih za funkcioniranje pojedinaca u društvu i društva per se.

Aha, oprostite, nisam vam rekla o čemu se radi! Riječ je o Facebooku i o privatnosti, a pitanje koje mi poznanici postavljaju glasi otprilike ovako: 'E, a zašto si ti tako otvorena i iskrena na fejsu?' Podtekst ovog pitanja zapravo bi bila konstatacija da sam egzibicionist, a ako odemo još dublje mogli bismo zajedno zaključiti i da su to osobine koje ne uspijevaju na tlu suvremenog društva, pa tako ni modernih tehnologija koje se mahom baziraju na pretpostavci komunikacije. Zaključak koji se sam po sebi nameće je sljedeći: virtualni svijet podijeljen je na one koji su otvoreni i iskreni (dakle, egzibicionisti), te na one koji konzumiraju tuđi egzibicionizam i o njemu imaju mahom negativno mišljenje, iako se njime hrane (voajeri).

Anonimni voajeri

Moj se egzibicionizam, kojeg se ne odričem i ne sramim, uglavnom očituje kroz komentiranje društvenih pojava i anomalija, raznih tekstova, glazbenih spotova i pokojeg statusa osobne prirode. Pritom naravno otvoreno iznosim vlastite stavove, ali ne podastirem osobni dnevni itinerar ili raspored odlazaka na zahod, ne fotografiram se gola ili u badiću, no čini se da je nekim ljudima i ovo više nego što mogu shvatiti pa se iščuđavaju i ne libe se postaviti gore spomenuto pitanje. A ono pravo pitanje, koje neizgovoreno ostaje lebdjeti u zraku, zapravo glasi: zašto je iskrenost problem u današnjem društvu? Zašto toliko ljubomorno čuvamo svoja mišljenja i osjećamo se neugodno kada netko bez problema ogoli svoje misli?

Prije društvenih mreža kakve danas poznajemo ljudi su se učili virtualnoj komunikaciji na forumima koji su bili savršena platforma za kritičko izražavanje, anonimni kakvi već jesu. Mogućnost anonimnog komentiranja otvorila se ljudima i na raznim portalima, koji su u posljednje vrijeme, na sreću, uvidjeli mane i štetnost anonimnog izražavanja stavova te uveli fejzbučno komentiranje, pod osobnim imenom. Rezultati čak i površne analize pokazuju ono što je lako i logično zaključiti i bez nje: anonimnost daje čovjeku veću slobodu izražavanja, ne nužno u pozitivnom smislu.

Baloner komunikacija

Anonimnost pruža privid zaštićenosti koja je svakom egu nužno potrebna da bi opstao. Kada smo anonimni više psujemo i vrijeđamo.  Anonimnost nas čini ljenijima, jer pišući pod vlastitim imenom, sujetni kakvi jesmo, pokušat ćemo što suvislije elaborirati vlastiti stav, pazeći pritom na pravopis, gramatiku, sintaksu i stil(istiku), a u glavi će nam neprekidno bubnjati činjenica da svime tim ipak ostavljamo dojam na nekoga i predstavljamo sebe same.

Ruku na srce, ljudi su usamljeni i nesigurni. Otuđenost koju nam je donio modernitet doveo je do toga da se mnogi često osjećaju usamljenima i kad su u društvu. Bojimo se ponekad izreći nešto zakočeni iracionalnim strahom da ćemo ispasti glupi ili neduhoviti, pa radije šutimo i smješkamo se trudeći se ostaviti dojam makar pasivnog sudjelovanja. Ponekad nismo sigurni jesmo li ispravno razumjeli neku pojavu, a sram nas je pitati nekoga da nam je razjasni. E pa Facebook je omogućio milijunima takvih usamljenih i nesigurnih ljudi da se artikuliraju, ispušu i isprazne sve svoje frustracije u matrix, umjesto da se svađaju s televizorom ili bračnim supatnikom.

Omogućio nam je i da dobijemo feedback na svoje mišljenje, da na taj feedback ponovo odgovorimo i tako unedogled, sve dok stvar ne rastavimo na proste faktore i dok nas ne prestane mučiti. Omogućio nam je i da dobijemo uvid u to da postoje ljudi koji ne misle isto kao mi i da možda ipak nismo, koliko god nam je to teško priznati, baš najpametniji na svijetu. Omogućio nam je i to da ga ne koristimo samo za frivolno izdrkavanje, iako je i ono više nego legitimno u virtuanoj komunikaciji. Omogućio nam je i da se ironično odmaknemo od nečega pod čak i pod cijenu da nas se zbog toga proglasi budalom ili državnom neprijateljem. Pa zašto onda ne bismo iskorištavali sve ove mogućnosti umjesto da samo pratimo što netko drugi artikulira? Budimo zvijezde, redikuli, filozofi ili dosadnjakovići u svom privatnom virtualnom svemiru bez bojazni da nas se doživljava kao manijake koji ne nose ništa ispod balonera.

Ako već moramo živjeti u ovim neoliberalnim vremenima, u kojima na svakom koraku gledamo cenzurirane verzije realnosti, dobro je barem pokušati izbjeći autocenzuru na mjestu na kojemu su vam (navodno, ali to je već druga tema) svi prijatelji.

Ili nemojmo, široko nam fejsbučko polje!

Disklejmer: A sljedeći put kada mi postave ovo pitanje, linknut ću im ovaj tekst.