Najprije da račšistimo jednu zabunu. Gotovo svi hrvatski mediji objavili su jučer kako je španjolski izbornik Vicente Del Bosque najavio da će se Italiji suprotstaviti formacijom s tri napadača, što bi u praksi značilo da će odjednom odustati od svoje 'tiki-taka' igre koja mu je donijela toliko uspjeha. Zašto bi Del Bosque odjednom pokušao s nečim posve drugim, zašto bi propustio priliku da pokuša dobiti konačnu potvrdu svog načina razmišljanja? Zasigurno bi bilo suludo postaviti u napad, recimo Torresa, Pedra i Negreda, jer to bi značilo da bi iz momčadi ispala trojica od ove šestorice: Xabi Alonso, Busquets, Xavi, Iniesta, Silva i Fabregas...

Vijest je zvučala potpuno nevjerojatno, otprilike poput one da je avion s portugalskom reprezentacijom otišao bez Ronalda, koji se predugo zadržao u – pekari... Tu je vrlo očitu 'patku' kao šalu lansirao blog Dirty Tackle, ali mnogi su naivno u nju povjerovali i objavili je, dok je kod španjolske 'promjene sustava' bila riječ o klasičnom 'pokvarenom telefonu' koji se, kako se čini, dogodio samo u Hrvatskoj.

Upitan hoće li Španjolska i u finalu upotrijebiti Cesca Fabregasa kao 'lažnu devetku', Del Bosque je zapravo rekao: 'Igrat ćemo s tri napadača. U prednjoj liniji bit će trojica ljudi zaduženih za napad. Njihovi prioriteti bit će više napadački nego obrambeni, ali svaki igrač ima svoje zadatke i misije.'

Dakle, ono što od Španjolske možemo očekivati protiv Italije u finalu Eura nije ništa drugačije od dosadašnje taktike. Nominalno je to 4-3-3, ali u praksi 4-6-0 ili 4-3-3-0. No zašto nam je takva formacija toliko neprirodna da smo skloni povjerovati kako bi je se Del Bosque tek tako odrekao?

Već smo pisali o razlozima zašto Španjolska igra bez napadača, a pokušali smo objasniti i zašto je nogomet koji prikazuju na ovom prvenstvu mnogima dosadan. Del Bosqueov 'tikitenaccio' toliko je fundamentalistički u težnji za posjedom, toliko je otišao u krajnost da bude proaktivan da je zapravo zatvorio krug i približio se drugoj krajnosti: tradicionalnom (i prevaziđenom) talijanskom catenacciu koji je bio sasvim reaktivan i težio prije svega opstrukciji suparničke igre. Del Bosque zapravo radi to isto, samo ne pozicioniranjem, nego posjedom.

Međutim, taj se nogomet pokazao i kao vrlo učinkovit: Španjolska ne prima golove, zabija više od drugih (samo je Njemačka postigla više pogodaka) i ostvaruje rezultat. Istina je da se u napadu vrlo često doima sterilnom, ali to je dobrim dijelom i zbog 'bunkera' koji protivnici većinom igraju protiv nje, a uglavnom joj je dovoljna jedna ili dvije prave akcije da 'razmontira' suparnika.

Italija je i u utakmici grupne faze pokazala da se ne boji Španjolske, da je sklona proaktivnoj, a ne reaktivnoj igri. Hrvatska i Portugal također su pokazali na koji način se može oduprijeti nekoć nerješivoj tiki-taki. Ali jedno je znati kako, a drugo to provesti u djelo: činjenica je da nitko još nije pobijedio ovu Španjolsku onda kad je to zaista bilo bitno, u utakmicama 'na ispadanje'. U devet posljednjih takvih utakmica Španjolska nije primila ni gol.

Finale Eura 2012. završni je test za tiki-taka nogomet. Ako Del Bosque s njime odnese pobjedu, ova španjolska generacija i njen stil zasluženo će zauzeti mjesto najveće u nogometnoj povijesti. Ako ne uspije, bit će to simbolički pad jedne filozofije – iako Španjolska nije isto što Barcelona. Pa kako bi onda Del Bosque propustio tu priliku?