Koliko je točno kontroverze potrebno da igru učini popularnom? Ili još bolje, koliko je kontroverze potrebno igri da ju prepoznaju i ljudi koji računalnim igrama ne bi prilazili na pet metara sa štapom u rukama? Pitajte DMA Design, odnosno današnji Rockstar Games. Njihov najpopularniji serijal koji obilježavaju notorna tri slova G, T i A privukao je od 1997. do danas vjerojatno veći broj mrzovoljnih pogleda i lošeg publiciteta nego konkretnih fanova. A fanova, vjerujte, ima jako mnogo.

Istini za volju, sav silan loš publicitet koji je i mogao dobiti na neki je način igru učinio dodatno atraktivnom publici za koju u konačnici nije niti bio namijenjen. Od silnih parnica pokrenutih sa strane stranaka koje GTA smatraju odgovornim za stradanja svojih bližnjih, pa sve do onih koji misle kako bi mogli zaraditi koju na Rockstarovoj igri – GTA je u svakom pogledu dobra podloga za medijski i pravni cirkus. Da stvar bude još smješnija, autori igre, barem prema skromnom mišljenju autora ovih redaka, doslovno namjerno stave neko sranje u svaki nastavak samo da bi privukli publicitet. A što se nalazi iza sve pompe, parnica, TV izvještaja, žutila o opasnim video igrama i sličnim bedastoćama? Jedna solidna i zabavna sandbox igra. I upravo zbog toga Grand Theft Auto kao fenomen doslovno očarava. Ova igra je, barem u nekim objektivnim okvirima, kulturni fenomen.

Ono što nju, u nekim okvirima, čini jedinstvenom jest to što je napravljena po uzoru mnogih krimi filmova. I ako je gledamo kao takvu, možemo otvoreno reći kako su zadnjih par nastavaka do neke mjere dosljedni tim idealima. Prvi nastavak? Drugi nastavak? Ne do tolike mjere. U principu, kako autori GTA-a tvrde, igra tematski pokušava biti satira na američki način života. Autori originalne igre su, nota bene, iz Londona. Upravo zbog toga više-manje svi nastavci GTA-a odigravaju se u fiktivnim gradovima untar Sjedinjenih Američkih Država. Samo jedan nastavak, odnosno ekspanzija, svoju radnju smješta u nama bliži London.

Ono što GTA čini GTA-om je njegov sandbox model. Odbacimo li na stranu svu silnu kontroverzu (koju ćemo, napominjemo, kategorizirati sustavno po nastavcima), ovdje se radi o akcijskom naslovu koji od prvog dijela kombinira vožnju pucačinu i RPG u jednu cjelinu. Kako je vrijeme prolazilo te donosilo nove tehnologije developerima, tako je i sam serijal sve više koristio neke nove trikove kako bi igračima ponudio neobično novo iskustvo. Zahvaljujući upravo tom razvoju stigao je 3D – element koji čitav serijal podiže na sasvim novu razinu. Kamo ide GTA? Što će biti u sljedećim nastavcima i zašto je on uopće toliko kontroverzan, saznat ćemo u ovotjednoj temi.

Kao što to obično biva u ovakvim člancima, najbolji način na koji ćemo GTA serijal u konačnici sročiti je kroz sustavan pregled svih njegovih nastavaka, stoga krenimo s prvim. Izdan nekima davne 1997. GTA je bio 2D sandbox naslov promatran iz ptičje perspektive. I? Pa, u usporedbi sa svim ostalim nastavcima, bio je poprilično ograničen, unatoč činjenici da se odvijao u de facto 70% gradova u kojima se odvijaju nastavci. Igra je dobila par packi po rukama zbog mogućnosti nekontroliranog nasilja, gaženja hare krišni i tako dalje. No i dalje je dobro prošla. Dovoljno dobro da naprave nastavak. Točnije, da naprave dvije ekspanzije pod imenom London 1969 i London 1961.

Iste godine kada su izašle dvije ekspanzije za prvi GTA, na tržištu se pojavio sjajni i maštoviti GTA 2. Smješten u neku nedefiniranu skoru budućnost, Grand Theft Auto 2 stavlja vas u cipele wannabe kriminalca koji se pokušava probiti kroz hijerarhiju lokalnog kriminalnog miljea, te u isto vrijeme ostati kul, frajer i tako dalje. Rezultat izlaska igre? Zabrana prodaje u Engleskoj, Francuskoj i Brazilu. Nadalje, tu je bila i medijska pompa koja je praktički više naguravana čitateljima u lice kako bi prodavala igru nego da upozori dušobrižnike kako ju ne bi dali svojoj djeci u ruke. Ah, taj Rockstar...

Treći nastavak, široj publici poznat kao Grand Theft Auto 3, 2001. je postavio sasvim nove standarde po pitanju kompleksnosti, imerzije i vizualnog identiteta čitavog serijala. Kako? Ubacivanjem glamuroznog 3D-a u jednadžbu. Nastavak je smješten u Liberty City, a vaš lik je wannabe kriminalac koji se pokušava probiti kroz hijerarhiju lokalnog krimi miljea (nakon incidenta s pucnjavom, djevojkom i jednim ćelavcem). Igra je u sebi sadržavala neopisivu količinu misija, vozila, snimljenog dijaloga i glazbe, dajući igračima priliku za poprilično uživljavanje. Ovo je do neke mjere podiglo obrve mnogih moćnijih dušobrižnika poput Hillary Clinton, koja je čak osobno progovorila protiv igrinih tematika. Kao što to obično biva u našem krasnom malome svijetu, to je samo dodatno reklamiralo igru koja je iznjedrila tri nastavka: Vice City, Vice City Stories, Liberty City Stories i San Andreas. Jesmo li spomenuli kako u GTA 3 možete poševiti prostitutke kako biste vratili health? Ima toga još, no idemo redom.

Vice City smješten je u GTA verziju Miamija tijekom 1986. U igri ste diler koji se polako probija kroz kriminalni mi... čini li vam se da se momci iz Rockstara malo ponavljaju? Uglavnom, naslov se jako isfurava na Scarface, postiže kozmički uspjeh i Rockstaru opskrbljuje enormnu količinu dodatnih novcova. Sama igra je, da budemo iskreni, sjajna. Dodamo li u sve ovo i opciju vožnje letala i plovila, stvari mogu ići samo prema boljemu. Naslov je, nakon što je bio izdan 2002. ponovno podigao fantastičnu količinu pompe zbog rasne diskriminacije haićanske manjine, te naravno – nenormalne količine nasilja.

Nakon Vice Citya stigao je San Andreas (izdan 2004), GTA koji se dotiče tematike obrađivane u gomili blacksploatacijskih hood krimi drama. Vi ste ovog puta TAMNOPUTI kriminalac koji se pokušava probiti kroz kriminalni milje. Što igra nudi? Klasičnu plejadu vozila, RNB i rap soundtrack, te popriličnu količinu dobre stare kontroverze. Konkretno, stvar koja je zapela svima za oko je black coffee mini igra – u kojoj se glavni lik seksa. Fantastično, budimo iskreni, kako se scena gdje se trljaju dvije hrpe poligona stavlja u prvi plan dok se ostatak igre smatra prihvatljivim. Ruku na srce, igra je preporučena skupini koja ju je, ironično, najmanje igrala – a to su igrači iznad 18 godina starosti. Oni koji su uspjeli progledati kroz šumu publiciteta i, oprostite nam na izjavi, medijskog preseravanja, pred sobom su imali igru koja je izuzetno zabavna, te koja je, ako ništa drugo, oduševila sve fanove sandboxa.

Mafijozo tematizirani Liberty City Stories izašao je kao ekskluziva za PSP i Playstation 2 tijekom 2005. Igra je smještena kronološki prije GTA 3 (konkretno, u 1998), te vas stavlja u cipele mafijaškog egzekutora koji se vraća na scenu nakon par godina prikrivanja. Tehnološki, naslov je bio poprilično sličan drugim GTA 3 nastavcima, dok je sama igra imala svega nekolicinu mehanika koje ju u temelju razlikuju od ostatka. PSP verzija je u sebi sadržavala i igru za više igrača gdje je do šest gejmera moglo spojiti svoje PSP-ove u ad-hoc i napucavati se do mile volje. Lakše rečeno nego učinjeno, kažemo mi.

Ovo nas, dakako dovodi do igre koja je promovirala Rockstarov RAGE engine, masivni budžet, srpsko-hrvatsko-nešto protagonista i standarde zbog kojih se sandbox prije svega povezuje s Grand Theft Autom. Dame i gospodo, Niko Belić predstavlja vam Grand Theft Auto 4 – kulminaciju svih GTA-ova dosad. Tehnološko čudo koje se u svoje vrijeme tretiralo kao demonstracija moći Playstationa 3 i Xboxa 360 postiglo je fantastičan komercijalni uspjeh, minimalnu količinu kontroverze (valjda su se svi dotad navikli na to da graktanje na Rockstar kao razarača javnog ćudoređa najčešće nema nekog efekta) i vrlo skupe glumce. Naime, svaki nastavak GTA u sebi ima takozvani star cast – nekolicinu pravih holivudskih zvijezda koje su odlučile za određenu naknadu posuditi glasove likovima u igru. Ovaj je bio toliko uspješan da je Michael Hollick, glas iza Nike, dobio Spike TV-jevu nagradu za best preformance for human male. Možda ne zvuči toliko imponirajuće u terminima svjetskog mira, no ako poslušate glasove u igri, shvatit ćete o čemu govorimo.

E, a što se konkretne kontroverze tiče, Rockstar je ovog puta pazio što radi. Glavni lik u jednom se trenu, naime, napije i nakon toga napravi sranje, pa kaže: 'Ovo mi nije trebalo.' Da, djeco draga – DONT DRINK AND DRIVE. Što se tiče prljavih poslova vezanih uz naslov, tu je Microsoftovo mito od 50 milijuna dolara kojim su obeshrabrili Rockstar da igrinu ekspanziju The Lost and The Damned izbaci na Playstation 3 tek godinu dana nakon što se pojavila na Xboxu 360. Ovo također vrijedi i za Ballad of Gay Tony, koji je na Sonyjevu konzolu sletio tek 2010.

Što se komercijalnog uspjeha tiče, Take 2 i Rockstar na igri su zaradili dovoljno novca da kupe otok i nasele ga skupim kurvama. Dobro, možda 28 milijuna prodanih kopija nije dovoljno za ovaj podvig, no vjerujemo da imate ideju koliko je dotična stvar znači igrinom izdavaču. Naravno, kao što se i dalo očekivati, novi GTA je već u izradi (neslužbeno, naravno), te bi se prema svekolikim glasinama na tržištu trebao pojaviti tamo negdje iduće godine.

I što na kraju reći za naslov koji je toliko popularan da se otkad je počeo izlaziti prodao u preko 124 milijuna primjeraka? Da se radi o eksploataciji klinaca koji vape za videoigrama i nasiljem u njima? O otkucavajućoj vremenskoj bombi koja će razoriti ćudoređe modernog američkog društva? O igri koja samu sebe reciklira i dodaje si grafička i tehnološka poboljšanja kako bi se dopala nekim novim klincima? Nismo sigurni. Po nama se ovdje radi o dobro projektiranom serijalu koji svoj posao (sandbox) radi po dosta visokim standardima, te koji svaki put kada izađe točno zna svoj zadatak -  a to je napraviti imerzivni živahan svijet u kojem, pa makar na stotinjak sati koje provedete igrajući, budete opasni ali suosjećajni Balkanac, član crnačke bande ili propalitet sa stavom. A to nije baš ni loše ponekad, zar ne?