Kaotično stanje u Libiji u godini nakon linčovanja Muamara Gadafija stvorilo je društvenu maglu iz koje frcaju poznate i nepoznate ekstremističke skupine. Mnoge od njih osnovane su izvan Libije. Američki znanstvenik vidi ih najmanje tri koje su mogle izvesti ubilački bombaško-raketni napad na američko veleposlanstvo
Aaron Zelin, stručnjak za džihadističke pokrete s Washingtonskog instituta za Bliski istok, u razgovoru za CNN kao prvu je podvukao grupu Ansar al-Šaria (neki mediji prevode je kao 'Partizane šerijata') Utemeljena je u Jemenu, najsiromašnijoj državi arapskog poluotoka. Analitičari se zasad spore je li u slučaju njene libijske podružnice riječ o organiziranoj skupini ili amorfnoj masi radikala zainteresiranih za stvaranje šerijatskog poretka koji nakon građanskog rata imaju mnogo oružja.
Kao drugu posebno opasnu skupinu u regiji Zelin navodi Brigade Omara Abdel-Rahmana, slijepog egipatskog šeika koji u SAD-u služi doživotnu zatvorsku kaznu zbog poticanja na terorističke napade u toj državi 90-ih godina prošlog stoljeća. Ova je grupa navodno već poduzimala napade na američke i britanske ciljeve u Libiji, ali i na organizacije poput Crvenog križa.
Inače, čak je i novoizabrani predsjednik Egipta Mohamed Morsi (bivši lider militantne Muslimanske braće) u svom usponu na vlast obećao da će raditi na puštanju Abdel-Rahmana iz zatvora.
Treća skupina koju prozivaju praktički svi kroničari terorizma u Libiji, a s kojom veze imaju sve prethodno navedene grupe, jest Al Kaida, odnosno njena magrebska filijala. Vođom joj se smatra 42-godišnji Alžirac Abu Musab Abdel Wadoud. Magrebska Al Kaida operira duž cijele saharske regije, sve do Nigerije gdje gaji veze s lokalnom terorističkom paravojskom Boko Haram. Procjene o veličini magrebske Al Kaide idu od nekoliko stotina do čak 4000 ljudi.
Nakon duge tradicije sekularne vlasti i relativne sektaške tolerancije, u post-revolucionarnoj Libiji razvija se džihadistički selefizam koji neki poistovjećuju s vehabizmom. To je puristički dogmatski pokret unutar sunitske verzije islama koji si kao zadatak postavlja povratak religije i društva u stanje kakvo je bilo u vrijeme proroka Muhameda i Pravednih kalifa koji su nakon njegove smrti vladali Arabijom. Ratoborni selefizam razvija se od 90-ih godina prošlog stoljeća i u sukobu je sa šijitskim i sufističkim tumačenjima islama. Jedna od posljedica razmahivanja selefista u Libiji bilo je rušenje niza sufističkih džamija posljednjih mjeseci.
Radikalni islamisti, spremni na 11. rujna ubijati američke građane i riskirati vlastiti život u borbi prsa o prsa zbog dojava o nekom provokativnom američkom filmu koji je neka budala s drugog kontinenta stavila na internet, predstavljaju izrazitu manjinu u društvu. Mediji pišu da je u Bengaziju, gradu od 600 tisuća duša, riječ o nekoliko stotina militanata koji se okolo bune s kalašnjikovima i čija je politička opcija de facto doživjela poraz na parlamentarnim izborima. Pitanje je, međutim, koliko je velika ona tiha većina koja 'svete ratnike' možda ne želi na vlasti, ali iz raznih razloga podržava njihovo djelovanje.
No ako i ne nalaze dovoljno istomišljenika za svoje planove unutar islamskih društava, u današnjem umreženom svijetu Al Kaida i njeni derivati mogu pronaći divne partnere među ekstremistima na drugim kontinentima - duhovnu braću među manijacima sasvim druge vjeroispovjesti.
U ovom trenutku bila bi suviše neutemeljena simplifikacija raspredati konspiracijske teorije po kojima su napadi na američke ambasade u nizu arapskih država posljedica (tehnološki lako izvedivog) dosluha između radikalnih saharskih islamista i, primjerice, radikalnih desničarskih i religijskih grupacija u SAD-u koje su financirale i promovirale uvredljiv i navodno imbecilan antiislamski film pun govora mržnje – onaj film koji je magrebskim selefistima odmah poslužio kao povod da bombardiraju američki konzulat u Bengaziju. Povod je toliko kretenski da je teško odagnati tezu da je sinhroniziran s kretenskim motivima autora opskurnog filma. Teško je zamisliti zorniji primjer za to koliko ekstremisti na oba pola očajnički trebaju jedni druge. No ti ekstremisti su manjina, a sami po sebi i nemaju neku političku moć. Drugo je, međutim, pitanje koliko se djelovanjem tih esktremista služe srednjostrujaške političke sile.
Činjenica je i da se SAD nalazi u predizbornoj kampanji u kojoj desničarski republikanski kandidat Mitt Romney nastoji zaraditi političku moć na gnjevu zbog prolivene krvi Amerikanaca i prikazivanju aktualnog predsjednika Baracka Obame kao mekušca koji nije u stanju braniti američke interese u svijetu.
