Kako god bilo na sastanku VS-a UN-a, evo četiriju mogućih i jednog doista paklenog scenarija raspleta sirijske krize:

U ožujku će biti godina dana od početka pobune u Siriji, a brutalnost režima Bašara al-Asada ne jenjava. Štoviše, prošli je vikend pobijeno najviše ljudi, te se smatra jednim od najkrvavijih od ustanka. Vladine snage ne uspijevaju okončati pobunu, pa je samo pitanje vremena kada će Asad pasti. Ne odmah, kažu neki analitičari, jer diktator navodno uživa podršku nešto više od 50 posto građana, među njima kršćana, Druza i Kurda, koji se pribojavaju, između ostalog, eventualne islamizacije zemlje i situacije u kojoj bi, kako se dogodilo u Iraku, postali ugrožene kategorije stanovništva.

Za razliku od njegova oca, Bašar al-Asad neće dočekati starost kao predsjednik Arapske republike Sirije. Nijedan od mogućih scenarija ne uključuje takvu mogućnost, to jest da al-Asad i njegov klan uspiju slomiti pobunu i nastave vladati kao da se ništa nije dogodilo, ne samo zato što je već ubijeno preko pet tisuća ljudi. Smrtni je udarac al-Asadu dala Arapska liga koja traži njegovo povlačenje kao conditio sine qua non za bilo koji izlazak iz krize. Takvim stavom Liga ide pred VS UN-a

Bašar propustio priliku

U ožujku prošle godine, nakon pada Bena Alija i Mubaraka, arapsko proljeće stiglo je i u Siriju i Bašar je imao priliku preživjeti. Ali umjesto da ponudi slobodu i demokraciju, dignitet i ljudska prava, što su tražili sirijski prosvjednici, ušao je u težak i krvav obračun s njima i s onima koji su počeli dezertirati iz oružanih snaga i policije te sada već imamo nešto, što se u analitičkim forumima naziva 'građanskim ratom laganog paljenja'.

Uz podršku saveznika i kompanjona, Asad je izabrao numantimizam zaboravivši da je otpor Numancije (u Španjolskoj, 133. pr. Kr.), kao i onaj Židova na Masadi (južni Izrael, 73. nove ere), završio s potpunim porazom i kolektivnim samoubojstvom.

Asadovi su već počinili političko samoubojstvo, pa ta nasljedna vlast neće imati kontinuitet. Puno bi teže još bilo da numantimizam u podršci Asadovih dovede vjersku manjinu kojoj pripadaju, alauite (grana islama koja očekuje dolazak mesije, dvanaestog imama, nasljednika proroka Muhameda), u ulicu bez izlaza, gdje bi se našli bez slobode i mira usred sirijskog kompliciranog mozaika.

Scenariji raspleta krize

Evo, dakle, scenarija koji će gotovo sigurno, jedan od njih, uslijediti ove godine, možda i vrlo skoro:

1. Prosvjedi, mirni i oružani, nastavljaju se, kao i brutalna represija; znatno se pogoršava ekonomska situacija, sve dok neki moćni članovi režima, visoki alauitski i sunitski časnici, ne odluče provesti državni udar, rješavaju se Asadovih i najavljuju nešto što bi se moglo nazvati procesom demokratizacije zemlje.

2. Rusija, koja ima pomorske snage u luci Tartus, na sirijskoj obali, i koja je jako dugo saveznik Sirije (to su veze iz razdoblja SSSR-a) jer joj je to važno i zbog prisutnosti na Bliskom istoku, ali i na Mediteranu, konačno prihvaća da Bliski istok nema budućnosti ako Asadovi ostanu na vlasti, tako da ih uvjerava da se povuku i napuste zemlju, pa bi, kao i Ben Ali, mogli sa sobom odnijeti dio svojega bogatstva.

3. Međunarodna zajednica, ili njezin značajniji dio, vojno se uključuje u Siriju na način da odredi zonu zabrane leta, ali i da osigura područja za opozicijske vojne snage, što bi, zajedno s ekonomskim sankcijama, dovelo do kolapsa režima.

4. Bez državnog udara ili strane intervencije, sadašnja se situacija pogoršava do te mjere da se Sirija libanonizira i počinje opći građanski rat i kantonalizacija zemlje (suniti, alauiti, Druzi, Kurdi, itd). Braća Asad bi tada mogli ustanoviti neki feud u tradicionalnim planinskim područjima i to bi bio scenariji koji ne bi bio tako omražen Izraelu.

5. Kada spominjemo Izrael, evo paklenog scenarija: Netanyahu naređuje napad na Iran, a režim u Teheranu odgovara, uz pomoć Asadovih te satelita u Iraku, Libanonu i Palestini, tako da se požar širi po cijelom Bliskom istoku

Prijeti megakrvoproliće

Kako smo već naveli, nijedan od rečenih scenarija ne predviđa miran kraj i starost Asadovih na vlasti u Damasku u mirnoj i ujedinjenoj zemlji ili tako da vlast prenese na nekog od članova rodbine ili nekog od sinova, kako je Bašar vlast dobio od oca Hafeza.

Zaključno, godinu dana nakon izbijanja, arapsko proljeće doživljava teške trenutke i predviđeni pad. Svejedno, već je uspio maknuti s pozornice četiri despotske vlasti: one u Tunisu, Egiptu, Libiji i Jemenu (Ben Ali, Mubarak, Gaddafi i Saleh). Nije previše smiono zamisliti da će Bašar al-Asad kompletirati sortu despota. Što više vremena bude potrebno da to shvate alauitski generali, sunitska buržoazija iz Alepa i Damaska te njihovi pokrovitelji u Moskvi, to će teže biti naći rješenje kojima bi se spriječilo megakrvoproliće kao što se dogodilo u Libanonu ili na našem postjugoslavenskom području.