Tarlabaşı posjeduje određenu patinu; za razliku od užarenog betona Okmeydanıja, ta je oronula četvrt izgrađena u 18. i 19. stoljeću. Reklo bi se i neku sentimentalnost, naročito tijekom poslijepodneva, kada na pročeljima starih zgrada ožive boje, zelena, crvenkasta i plava, a strmoglave uličice još su uvijek krcate zaigrane djece, iznad čijih glava je razapeta užad s obješenim rubljem. Roba za prodaju često se i danas prenosi drvenim kolicima, a i ovdje ispred ponekog ulaza stražare opasni momci – kažu, nam, dileri - igrajući se, ili dražeći obaveznog pit-bulla u pratnji; skoro smo upali u nevolju zbog fotoaparata. U blizini je zgrada, danas muzej, u kojoj je, daleko od doma, 1855. umro Adam Mickiewicz, poljski nacionalni bard i ključna figura romantizma. Još uvijek je na kućama moguće pronaći grčke i armenske natpise, ali originalni stanovnici uglavnom su otišli nakon 1955. godine, odnosno tadašnjeg pogroma nad ne-turskim stanovništvom. Na prilazima četvrti – svega par stotina metara od mondene İstiklâl Caddesi ('Ulice nezavisnosti'), istanbulske Pete Avenije, krcate skupim trgovinama i impresivnim palačama – nalaze se policijske stražarnice, željezne ograde, oklopna vozila i trupe naoružane automatskim puškama. Nisu tu samo zbog polusvijeta: Istanbul je, naime, kako je svojevremeno je – po pisanju lista Hürriyet Daily News – ustvrdio sam predsjednik Turske Süleyman Demirel, 'najveći kurdski grad'.

Par fakata: Kurdi su najveći - barem bliskoistočni - narod bez države. Procjenjuje se da ih ima barem 25 milijuna, a granicama koje su nakon raspada Osmanskog carstva, iscrtale kolonijalne sile, našli su se podijeljeni u četiri države: Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji. U svakoj od tih država u prošlom su se stoljeću suočili sa žestokom represijom, na koju su odgovarali doslovce desecima pobuna koje su uglavnom slamane u krvi – možda je najpoznatiji Sadamov masakr civila bojnim otrovima 1988. u Halabdži. No iako su još uvijek relativno nepoznati i marginalni, u posljednje vrijeme sve više dobijaju na važnosti: s rastom kurdskog pokreta u Turskoj, stvaranjem iračkog ili 'južnog' Kurdistana na sjeveru Iraka – gdje od 2003. imaju autonomnu regiju (de facto gotovo nezavisnu državu) – te činjenicom da su od početka sirijskog građanskog rata postrojbe tamošnjih Kurda na sjeveroistoku zemlje uspostavile svoju vlast, jasno je i će u budućnosti predstavljati sve važniji faktor. Naročito ako prevladaju tradicionalnu podijeljenost. Kurdske su, naime, organizacije - KDP i PUK u Iraku, PKK u Turskoj, KDPI i PJAK u Iranu – što zbog vlastohleplja pojedinih lidera, što zbog interesa i instrumentalizacije od strane država koje su podijelile njihov teritorij, u prošlosti često međusobno ratovale: sve u svemu, riječ o krajnje kompliciranom pitanju.

Kurdski je čvor možda najzamršeniji u Turskoj. U Osmanskom carstvu bili su vjerni podanici, no plemena su uvijek imala neki vid autonomije. No vrlo brzo nakon uspostave nacionalne turske države, započinju masovne deportacije i sedamdeset godina dugo zatiranje kurdskog identiteta. Zakonom je zabranjen kurdski jezik (donedavo je samo pisanje slova 'w', 'x' i 'q' - koja ne postoje u turskom – u brošurama i javnim natpisima bila osnova za progon!), 'turcizirana' su imena tisuća naselja, vlasti su zabranjivale kurdska osobna imena, a sami Kurdi (inače indoeuropljani, po jeziku srodni Perzijancima) su proglašeni za 'planinske Turke'; dakle nasilna asimilacija tutta forza. S koliko histerije je provođeno zatiranje kurdskog identiteta govori slijedeća anegdota: Şerafettin Elçi – inače ministar u vladi! – osamdesetih je odrobijao godine zatvora zbog toga što je rekao 'U Turskoj postoje Kurdi. I ja sam Kurd'. Inače, treba pošteno reći da država Kurdima nikada nije nijekala individualna prava. Mogli su postati generali u vojsci ili ministri – čak i predsjednici. Sve to samo pod jednim uvjetom: da šute o tome da su Kurdi; konačno, i u samom ustavu upisano je da su svi građani Turske – Turci. Paranoja od bilo kakvog separatizma ili partikularnih prava, inače, dobrim dijelom potječe od tristogodišnjeg traume raspadanja Osmanskog carstva.

Dio Turske naseljen Kurdima još je sedamdesetih bio svojevrsan divlji istok na kojem zakoni baš i nisu bili tako čvrsti. Marksistička Radnička partija Kurdistana - Partiya Karkerên Kurdistan je, pod vodstvom Abdullaha Öcalana, Kurdistan definirala kao tursku koloniju te 1984. započela rat protiv turske države, koristeći i terorističke metode. Tijekom putovanja smo se, doduše, uvjerili da doslovce vrijedi ona 'one man's terrorist is another's freedom fighter'. Unatoč 40-ak tisuća mrtvih, Turska – unatoč tome što je riječ o drugoj najvećoj vojsci NATO-pakta - do danas nije uspjela za politički problem nametnuti 'vojno rješenje'. Brda su još uvijek puna tisuća gerilaca, a osim toga, u Turskoj Kurda ima barem dvanaest milijuna, od kojih su mnogi prebjegli na zapad države. Tijekom prljavog rata vođenog devedesetih godina na jugoistoku zemlje, turska vojska je ispraznila i uništila nekoliko tisuća sela te protjerala ogroman broj ljudi. (Državna komisija je 1997. broj prognanih procijenila 360 tisuća, dok McDowall spominje tri milijuna). Razlozi? Pružali su potporu i sklonište gerilcima, koje su mnogi Kurdi vidjeli i još uvijek vide kao borce za slobodu. Ipak, to ne važi za baš sve Kurde: događalo se i da PKK ubija i terorizira civile u pro-vladinim selima...

Jedna od deportiranih iz sela u blizini grada Mardina je i Bêrîvan Serhati, s kojom smo razgovarali u njenom stanu u Tarlabaşıju.

'Avioni su bombardirali naše selo i ubili sedmero ljudi. U selu smo imali dobar život, ali vojska je pokupila sve ljude i objasnila da moramo napustiti selo. Istukli su ljude i počeli paliti kuće. U početku je u Istanbulu bilo užasno teško, živjelo je sedam obitelji u jednoj kući, bilo je miševa, bolesti, radili smo najgore moguće poslove.'

Premda je i njen sin poginuo kao gerilac, ističe, užasna je činjenica da pogibaju i turski mladići... Sam Öcalan je - nakon što ga je turska tajna služba uhapsila u Keniji – u zatvoru od 1999. No na jugoistoku su prosvjedi, pucnjave, ubojstva, žestoka državna represija, mučenja u zatvorima (samo slušajući opise okretao nam se želudac), u prošlosti i samoubilački bombaški napadi – i dalje svakodnevica. Nakon što je 2012. bila jedna od najkrvavijih godina u dugo vremena, vlada premijera Erdoğana je stupila u povijesne pregovore sa zarobljenim Öcalanom, time implicitno priznajući da 'Apo' nije samo terorist, nego i nacionalni vođa koji bi mogao biti ključan za rješenje višedesetljetnog sukoba. Öcalan je u ožujku ove godine proglasio primirje, a od tada traju neuspješni pregovori: prekid vatre još uvijek stoji, ali PKK je prekinula povlačenje svojih gerilaca u brda sjevernog Iraka, gdje su im glavne baze.

Neposredno nakon razgovora naletjeli smo na prosvjed Kurda na samoj İstiklâl Caddesi: vijore kričavo zeleno-žuto-crvene zastave, na svima je brkati Öcalanov lik, mladići, djeca, žene, viču iz petnih žila, vođa prosvjeda skandira preko razglasa, maše se slikama uhapšenih. S druge strane teško opremljena policija: odjednom se navlače gas maske, suzavac već miriše u zraku, kreće se u napad! Ipak, samo su razjurili skup, prosvjednici su ustuknuli bez fizičkog kontakta i povukli se s glavne ulice – prema Tarlabaşıju...

Inače, mirovni proces je više-manje dospio u ćorsokak, a zašto je tako, pitali smo Sebahat Tuncel, važnu zastupnicu Stranke mira i demokracije ('Barış ve Demokrasi Partisi'). Stranka u neku ruku predstavlja legalno krilo PKK, a sama Tuncel u parlament je izabrana iz – zatvora! Što nam je ona – kao i neki eksperti – rekla, čitajte u sljedećem tekstu.