U četvrtom danu intenzivnih napada sirijske artiljerije po Homsu, Lavrov stiže u Damask u pratnji Mihaíla Fradkova, šefa tajne službe za inozemstvo, da potvrdi jedno staro i važno prijateljstvo. Rusi imaju pravo na korištenje sirijske luke Tartus, a Sirijci pucaju na pobunjenike ruskim oružjem, i starim i novim.

Nakon što je uložila veto u Vijeću sigurnosti UN-a (zajedno s Kinom) kada se namjeravalo udariti na Siriju novom rezolucijom, Rusija je dobila po prstima gotovo iz svake centrale zapadnih zemalja. Ona ne može ignorirati krvoproliće u Siriji, ali neće izgubiti privilegirani položaj da bude posrednik u krizi. Čini se da Lavrov želi ostaviti dojam da Moskva traži alternativu, ali unutar režima. Moskva je u više navrata kazala da u Siriji neće dozvoliti efekt Libije.

U tom smislu Washington i Moskva se sve više udaljavaju. Hillary Clinton traži Asadovo povlačenje, a Lavrov to smatra uplitanjem u unutarnja sirijska pitanja i uvod u intervenciju koja, kao što se dogodilo u Libiji, ima za cilj srušiti predsjednika. Međutim, teško da će Rusija moći lomiti američku politiku dugoga koraka kojom Obama želi stati na kraj svim diktatorima u arapskome svijetu i promovirati nova, demokratska rješenja, unatoč očitoj islamizaciji regije.

Uskoro će, nastavi li se pokolj koji režiraju braća Asad, cijeli svijet u jedan glas ponavljati ono što je kazala američka veleposlanica pri UN-u, Susan Rice, koja je za Rusiju rekla da ‘podržava tiranina i kukavicu’. Štoviše, da se Rusija muči, govori izjava ministra Lavrova otprije nekoliko dana u Münchenu, gdje je kazao da ‘oni nisu prijatelji ili saveznici Asada, već da se traži bolji život za sirijski narod’.

Lakše je sada definirati što Rusija ne želi (islamiste na vlasti), nego što zaista želi. To što sa sobom u Damask dovozi vanjskopolitičkog šefa obavještajaca govori da Moskva ne zna točno što slijedi. Lavrovljev ured je kratko priopćio, a prenose agencije, da je svrha puta ‘brza stabilizacija sirijske situacije i dogovor o vrlo potrebnim demokratskim reformama’. A to je drveno željezo. Do reformi ne može doći bez odlaska Asada, a stabilizacija znači slomiti otpor. Ni jedno ni drugo neće ići kako Moskva priželjkuje. Snage otpora su prevelike iako Asada još podržava nešto više od polovine stanovnika (kršćani koji se plaše islamista, napose).

Postoji samo jedno prihvatljivo rješenje za Moskvu, a to bi bilo da se dogovori tranzicija unutar strukture sadašnjeg režima na način da nijedan vojni ili gospodarski interes Rusije ne bude ugrožen te da ugovor podrži arapski svijet i njihovi predstavnici u Vijeću sigurnosti. No kako će do toga doći, nitko još ne zna. Samo jedno je sigurno: Moskva će i dalje naoružavati Asada ukoliko misli da su druge opcije put da na vlast dođe netko nesklon Moskvi. Rusija, dakle, podržava Asada. Zasad.

Američki predsjednik Barack Obama je odlučio povući veleposlanika i diplomatsko osoblje iz Sirije ne samo zbog toga što slijedi zaoštravanje, već i zbog toga što Washington ne kani promatrati situaciju po strani. Bijela kuća i Pentagon razmatraju načine da se pobunjenicima dostavi američka vojna pomoć (preko Turske, za početak) i to bi možda mogla biti tema današnjega susreta u Damasku. Rusija, naime, kao saveznica, zamoljena je da pomogne u sprečavanju onoga što se sada čini najizglednijim, a to je širenje građanskoga rata.