Kao jedan od najistaknutijih predstavnika srednje generacije hrvatskih alpinista i pokretač sportskog penjanja u Hrvatskoj, Čujić je pomicao granice hrvatskog penjanja počevši od stijene Gorsko zrcalo na zagrebačkoj Medvednici, preko Dolomita i Alpa, pa sve do Anda, Himalaja, Grenlanda te vrhova Afrike i Australije. Iako je penjao po svim kontinentima osvajajući najzahtjevnije vertikale, Čujićev doprinos mjeri se i u njegovu poimanju sporta kao zajedništva. Kao nesebičan promotor penjanja, opremio je i učinio sigurnim brojne penjačke smjerove u Nacionalnom parku Paklenica i time odgojio čitav naraštaj mladih ljubitelja vertikale, među kojima je i Borna Čujić, njegov sin koji je 2016. godine postao juniorski svjetski prvak u sportskom penjanju.

Iako je na pragu šezdesetih godina života, Čujić svaki slobodni trenutak koristi za penjanje, a ističe kako u glavi ima još toliko potencijalnih penjališta i smjerova da bi samo to mogao raditi svaki dan. Stoga ne čudi da je jedan smjer u Maroku nazvao Never Ending Story. To je, kaže, simboličan naziv za ljubav prema vertikali bez kraja, a čije je pojedinosti otkrio u razgovoru za tportal.

Otkud vaša ljubav prema planinama i stijenama?

Prije nego što sam se počeo baviti alpinizmom nisam bio neki sportaš. Sviđala mi se jedna cura za kojom sam došao u planinarsko društvo. Međutim, čim sam se upisao u društvo, počeo sam se zanimati za penjanje, kojim se bavim neprekidno već 40 godina.

Imam dojam da su penjači poprilično samozatajni ljudi. Otkud ideja da to dugogodišnje penjačko iskustvo pretočite u knjigu?

Nakon što sam s kolegama penjačima prije desetak godina dovršio alpinistički projekt 'Velike stijene svijeta', objavio sam o tome i monografiju. Riječ je o penjačkim ekspedicijama na svim svjetskim kontinentima, na kojima smo stvarali nove penjačke smjerove. Prije dvije godine došao sam na ideju da bih trebao napisati knjigu u kojoj bih u potpunosti opisao svoju penjačku karijeru, od samih početaka do danas. Zapravo, ideja je bila ne napisati knjigu o sebi, već o tom razdoblju i ljudima koje sam sretao. Činilo mi se da bi starijim, a posebno novim generacijama penjača, bilo zanimljivo pročitati kako se penjalo prije četrdesetak godina. Naravno, u knjizi je i mnoštvo osebujnih i zanimljivih penjača i penjačkih anegdota s mnoštva izleta i ekspedicija.

Kako se zapravo postaje penjač?

Dobar penjač postaje se s iskustvom koje donose godine penjanja i treninga. Kod penjanja nije bit u tome da se samo fizički trenira, već je nužno da penjač skuplja iskustvo tako što je stalno prisutan blizu penjanja. Čovjek s godinama puno sazna pa može neke fizičke nedostatke kompenzirati iskustvom, poznavanjem tehnika i opreme. Nije dovoljno biti samo fizički jak, podjednako je važna psihička snaga.

Na koji se način svladava strah od visine?

Taj strah se ne svladava jer je on uvijek prisutan, a ovisi o tome u kojoj se situaciji ili disciplini nalazi penjač. U sportskom penjanju na umjetnu stijenu visine od nekih 30 metara nema neke zabrinjavajuće količine straha, iako je strah od pada uvijek tu negdje. I kad se penješ najosiguranijim smjerom, strah je prisutan. On je, jasno, izraženiji kad se penješ na neku slabo osiguranu ili rijetku stijenu na Grenlandu, ali je to dobro jer više radiš na svojoj koncentraciji. Strah utječe na tebe jer se pokušavaš koncentrirati i penjati se s dozom predostrožnosti. Uglavnom, tako da znaš što radiš.

Penjanje je ove godine na odgođenoj Olimpijadi u Tokiju trebalo imati svoju olimpijsku premijeru. Uvrštavanje sportskog penjanja u program Olimpijskih igara svakako je odavanje priznanja tom sportu.

To je nešto drugo. Unutar penjanja moramo razlikovati hrpu disciplina. Jedno je ekspedicionizam na Himalaji ili drugim visokim stijenama, drugo je sportsko penjanje u prirodi, a treće je sportsko penjanje na umjetnoj stijeni, sasvim druga disciplina koja nema veze s izvornim alpinizmom jer se odvija na umjetnoj stijeni i po strogo određenim pravilima. To je, kao i svi ostali sportovi, dorađeni sport u kojem nema opasnosti od pada jer ti penjači sasvim normalno padaju na strunjače, kao što na njih padaju atletičari u skoku u vis ili u skoku s motkom.

Vaš sin Borna bio je svjetski juniorski prvak u penjanju 2016. godine. Koje ste mu savjete davali tijekom njegove karijere?

Točno, riječ je o daleko najvećem rezultatu koji je ostvario netko iz Hrvatske. Iskreno, nisam mu mogao dati neke posebne savjete jer sam ja penjač starog kova koji je počeo u sasvim drugim uvjetima, a i moje znanje o modernom treniranju vrlo je oskudno. Rekao sam mu samo da bude uporan. Bavio sam se uglavnom logistikom, dok su njegovi treneri bili ti koji su ga usmjeravali u sportskom smislu.

Zašto se o tom i sličnim rezultatima u srodnim sportovima u nas malo govori?

Vjerojatno zato što je sportsko penjanje kod nas nepoznat i neprihvaćeni sport, kao i masa nekih drugih sportova. Kad je Borna postao svjetski prvak, zanimanje medija trajalo je nekih mjesec dana, a nakon toga, kao i prije toga, ništa više.

Ali Hrvatska ima sve kapacitete za razvoj tog atraktivnog i u svijetu prepoznatog i priznatog sporta.

Imamo sada i mladu reprezentaciju sportskih penjača s relativno dobrim međunarodnim rezultatima, no vrhunski rezultati tek trebaju doći. Bornin rezultat napravi se jedanput, možda nikad više, ali tu se ipak poklopilo sve što se moglo poklopiti. Rekao bih da se sportsko penjanje još uvijek percipira kao neka opasna djelatnost. Tek kad počne penjanje na Olimpijskim igrama i kad ljudi budu gledali natjecanja u prijenosu uživo ili u miksu sportova, onda će ga prihvatiti i šire mase. Zasad je sportsko penjanje neka vrsta opasne nepoznanice. Možda se i mediji dovoljno ne potrude kako bi objasnili razliku između sportskog penjanja u olimpijskim disciplinama i kontroliranim uvjetima od penjanja na otvorenom prostoru. Zanimljivo je to da novinari uvijek pitaju penjače je li ih strah. Ne znam čega bi ih trebalo biti strah, pa oni se samo bave sportom.

Penjali ste se po stijenama na svim kontinentima osim Antarktike. Koja je po vama najopasnija stijena? Postoji li neka stijena koja je neosvojiva?

Nema te stijene koja je neosvojiva, na sve se može popeti. Pitanje je jedino rizika koji je netko spreman uložiti u osvajanje. Ali ponavljam, alpinizam, penjanje na velike stijene i ekspedicijsko penjanje sasvim su nešto drugo od sportskog penjanja u dvorani. Pri svladavanju velikih stijena na Antarktici, Grenlandu ili Himalaji rizik je sastavni dio penjanja. Kad se čovjek krene penjati na stijene u takvim područjima, zna da postoji 20, 30 ili više posto šansi da se neće vratiti. Ima stijena na Himalaji na kojima su šanse za povratak jednake onima za pad. To je rizik koji se mora prihvatiti.

Koja je vama bila najzahtijevnija stijena?

Po kompleksnosti penjanja to je svakako Grenland. Tamo smo ostali zaboravljeni jer je prethodno dogovoreni prijevoz izostao zbog zaboravnosti vozača. Ostali smo na Grenlandu poprilično dugo vremena s vrlo malo hrane očekujući da nas netko slučajno pokupi. Bilo je i rizičnih situacija na nižim stijenama, gdje sam znao pasti zbog odrona kamenja ili promjene vremena. Padao sam i na mjestima na kojima sam to najmanje očekivao.

Penjanje sa sobom nosi tragedije. I sami ste svjedočili brojnim padovima sa smrtnim ishodima. Kako se čovjek nosi s time?

Bio sam prisutan prilikom mnoštva nesreća, ali je o tome teško pričati. Kad si tamo i kad se to dogodi, ne paničariš. Važno je ostati priseban i koncentriran, kao da se ništa nije dogodilo, da tragedija ne bi bila veća. Razmišljaš o tome kako ćeš se sigurno spustiti. Tek kad se spustiš, postaješ svjestan tragedije. Međutim na neki način samim time što si krenuo penjati se moraš biti svjestan da se tragedija može dogoditi. Naravno, ako radiš sve po pravilima i ako si čist u glavi, rizik je manji.

Postoji li neka vaša neispunjena penjačka želja?

Za ostvarenje takvih želja trebala bi mi četiri života. Nedavno smo snimali film sa Stipom Božićem pa smo razgovarali o tome kako bi bilo fora penjati se po Antarktici. No to je trenutno financijski neostvarivo jer se za cijenu jedne ekspedicije na Južnom polu možeš penjati na svih šest kontinenata. Nekad je bilo puno lakše naći sponzora za takve ekspedicije, ali izazovi uvijek postoje, počevši od Hrvatske, u kojoj uvijek možemo opremiti nove smjerove.

Postoji li neki unutarnji trening prije penjanja?

Čovjek najprije mora biti motiviran. Ako ideš preko volje, samim time nećeš napraviti stvari onako kako treba. Ukoliko si motiviran, prije samog uspona proučit ćeš sve moguće smjerove, provjeriti opremu i vremensku prognozu kako bi bio potpuno spreman i time sveo rizičnu situaciju na najmanju moguću mjeru. Ali u visokim stijenama uvijek može doći do promjene vremena u sekundi, koju ne mogu predvidjeti ni najbolji meteorolozi svijeta, pa moraš biti čist u glavi.

Što je teže, penjanje ili spuštanje?

Jednako je teško. U alpinizmu su česte nesreće pri silasku jer penjač iskoristi svu energiju za uspon, dođe na vrh i kaže 'to je to'. Međutim to je tek pola puta jer slijedi silazak. Gotov si tek kad stigneš do baze, šatora ili automobila. Prečesto se to zanemaruje.

Kako se vi osjećate kad osvojite neku penjačku vertikalu?

Osjećam unutarnje zadovoljstvo, osobito ako je riječ o usponu koji ti je već duže vrijeme želja i za koji si se dugo pripremao. Ispunjen si i zadovoljan. To je nemoguće nekome opisati, ali odmah poslije silaska put ide dalje i tražiš idući smjer, idući izazov i cilj.

Kako birate vertikale i smjerove. Što teže, to bolje?

Odabirali smo velike stijene i ekspedicije po njihovim zanimljivostima. Recimo, bilo bi zanimljivo otići na Grenland ili se penjati u Maliju ili te privuče neka fotografija i pomisliš - uh, baš bi bilo dobro otići tamo. Počinješ se zanimati je li tko već ispenjao tu stijenu, kojim smjerom se penjati, pa onda odeš tamo i penješ se. No uvijek te motivira nešto teže i zahtjevnije. Glupo bi bilo da se baviš nečim, a stalno si na istoj razini. Fora je napredovati.

Ima li u penjačkom svijetu stijena koje imaju mitski status?

Naravno, primjerice El Capitan u Kaliforniji u tehničkom smislu ili sjeverna strana švicarskog Eigera, a koja u Europi ima kultni status zbog prijašnjih brojnih tragedija, no kojih je danas sve manje zbog preciznijih vremenskih prognoza i kvalitetnijih penjača. U svjetskim razmjerima Himalaja ili stijene planina Cerro Torre i FitzRoy u Patagoniji drže prednost po svom kultnom statusu. Sve ovisi o stilu penjanja, odabranim pravcima uspona, a u posljednje vrijeme vrhunski alpinisti streme solo penjanju jer pritom ne moraju dijeliti slavu svojeg pothvata. To je ujedno rizičnije, a meni se osobno i ne sviđa previše jer javnost percipira penjanje upravo preko tih solo penjača. Ljudi nerijetko vide jednog Alexa Honnolda, koji je sam ispenjao El Capitan, pa znaju reći - uh, koliki je to frajer, dok su ovi sa štrikovima za njega papci. A od njega zapravo ima boljih penjača sa sasvim drukčijim mentalnim sklopom. Svaka čast, ali me to ne fascinira, za razliku od Tommyja Caldwella, njegova sunarodnjaka koji ima filozofiju penjanja s partnerom, što podrazumijeva međusobno pomaganje. Najboljem svjetskom penjaču u ovom trenutku, Čehu Adamu Ondri, ne bi palo na pamet solo penjanje jer mu vlastita eksponiranost ništa ne znači. Eto, baš neki dan penjali smo se u Paklenici i prolaze neki turisti koji su komentirali kako nismo ništa posebno jer, za razliku od onog Amerikanca, penjemo se uz pomoć užadi. Nažalost, tako većina ljudi percipira penjanje i penjače.

Koliko Hrvatska ima penjačkog potencijala?

Ima puno jer smo zemlja koja je predodređena za sportsko penjanje. Naravno, nismo za alpinizam jer nemamo Alpe, ali čitavo naše primorje prepuno je stijena. Slobodno bismo mogli reći da bi zbog bogatstva stijena sportsko penjanje moglo biti nacionalni sport u Splitu. S druge pak strane, taj je potencijal zanemaren jer većina voli ekipne sportove s loptom. Uz to, penjanje nije pretjerano zanimljivo ni medijima.

Znači, jednostavno nemamo takvu kulturu, za razliku od Češke, koja ne obiluje stijenama, a opet ima brojne penjače?

Da, ali Česi uz velik broj penjača imaju čitavu prateću industriju. O Sloveniji ne treba ni razgovarati. Kod nas, ukoliko svi sportovi ne završe janjetinom ili tučnjavom - onda to nije to.

Je li penjanje zapravo ekstremni sport?

Djelomično je. Sve ono što je lijevo od središta, alpinizam, himalajizam i velike stijene, neka je vrst ekstrema, dok natjecateljsko sportsko penjanje nikako ne može biti ekstremni sport jer je sa svojim pravilima sastavni dio Olimpijskih igara te je sa sigurnosnog gledišta kao i svaki drugi olimpijski sport.

Biste li pozvali klince da pokušaju sa sportskim penjanjem?

Naravno, na koncu to i jest sport za njih jer zbog opće fizionomije tijela klinci u svojoj dobi mogu postizati vrhunske rezultate. Nekad su najteži smjerovi penjani u dobi od 30 godina, a danas klinci u dobi od 12 godina ispenju te smjerove bez problema jer su mali, lagani i okretljivi. Penjanje je svakom klincu prirođeno i vrlo brzo uđe u štos. Jedino bi kod nas trebalo poraditi na infrastrukturi. U jednoj Sloveniji zakonom je određeno da svaka osnovna škola mora imati umjetnu stijenu, a postoji i terapijsko penjanje, poput terapijskog jahanja, koje djeci s posebnim potrebama puno pomaže u razvoju motorike. U Hrvatskoj penjanje ne možemo omasoviti jer u Zagrebu postoje tek tri stijene.

Postoji jedan penjački smjer koji ste vi uspostavili i nosi vrlo simboličan naziv. Riječ je o smjeru Never Ending Story u Maroku. Znači li to da nikad nećete prestati s penjanjem?

Svoj sam vrhunac davno dostignuo. Sada sam na nižoj razini nego što sam bio prije petnaestak godina. Ali opet, vratio sam se tri koraka unatrag pa krećem naprijed. Dokle god se budem mogao kretati, ja ću se penjati. Toliko mi je penjanje u krvi.