Podsjetimo se: toga dana, 11. travnja 1999, bio je Uskrs. Slavko Ćuruvija, vlasnik i urednik dnevnika Telegraf i tjednika Evropljanin, vraćao se sa svojom ženom, povjesničarkom Brankom Prpom, iz šetnje, u kojoj ga je – saznat ćemo kasnije – pratilo 27 agenata Udbe s nekoliko automobila i skrivenim kamerama. Radili su to već danima u tri smjene i po naročitom, neuobičajenom, nalogu načelnika beogradskog centra DB Milana Radonjića morali su mu barem jednom u deset minuta javljati svaki pokret bračnoga para. Par minuta prije pet popodne radiovezom izdana je zapovijed da se nadzor ima prekinuti smjesta i svi agenti povući u Centar. Slavko i Branka samo što su ušli u haustor koji vodi njihovoj kući u Lole Ribara 35. Istoga trena dva čovjeka ušla su za njima: jedan je Slavku odmah ispalio u leđa 16 metaka kal. 7,65 mm iz male strojnice M-84 Skorpion, dok je drugi pištoljem udario Branku Prpu u glavu i oborio je na pod. Branka je uspjela vidjeti prvoga kako puca Slavku u glavu ('ovjerava' ga, u žargonu). Kaže da je bila zapanjena hladnokrvnošću tog 'mladog crnokosog' čovjeka; bio je uperio oružje u nju, ali se onda okrenuo i nestao. Kasnije će se neki svjedoci prisjetiti da je ispred kuće bio parkiran bijeli VW golf III s karakterističnim oštećenjem zadnjeg desnog krila.

Vučićev kostur iz ormara

Kontekst tog umorstva nadasve je značajan. Traje bombardiranje NATO-a, u Srbiji je ratno stanje. Oba lista Slavka Ćuruvije – Dnevni telegraf i Evropljanin – krajem 1998. praktički su udavljena putem zloglasnog zakona o informiranju Aleksandra Vučića, ministra informiranja. Bio sam prisutan kada je pokušana ovrha u stanu gdje su Slavko i Branka živjeli, iza tog istog haustora. Branka je ovrhovoditelja otjerala s vrata veoma energično, a u stanu je bio i Jiri Dienstbir, tada izvjestitelj Savjeta Europe za ljudska prava. Ćuruvija i njegove novine bili su već godinama predmetom posebno gnjusnih napadaja Šešeljevih radikala: Šešelj je prijetio da će osobno ubiti Ćuruviju, a Aleksandar Vučić (tada generalni tajnik stranke) javno je obećavao da će mu se 'ljuto osvetiti' za ono što o njemu piše. Tomislav Nikolić (to je sada onaj predsjednik Republike Srbije, znate ga? Tada je bio potpredsjednik stranke) kasnije će u jednoj živoj TV emisiji hladno izjaviti da mu 'nije žao što je Ćuruvija ubijen'. Na pitanje zgranute voditeljice je li svjestan što je rekao, Toma je nabusito ponovio isto.

Pet dana prije umorstva u Politici ekspres objavljen je komentar u kojemu je Slavko optužen da je izdajnik, agent NATO-a i da je 'konačno dočekao bombe' koje je tražio u SAD-u, svjedočeći u Kongresu, pa se nitko nije pretjerano iznenadio kada je ubijen, posebno zato što je cijeli grad znao da je komentar naručila Mira Marković, žena Slobodana Miloševića. Aleksandar Vučić bio je u ratnom stanju vrhunski cenzor svih medija u Srbiji. Vijest o ubojstvu nitko nije smio objaviti – osim tjednika Vreme, čiji se odgovorni urednik Filip Švarm satima natezao s Vučićem, sve prijeteći da će objaviti bijelu stranu ako mu vijest o ubojstvu i pokopu zabrane. Uspio je i sjeća se da je Vučiću bilo iskreno veoma neugodno zbog svega toga, kao i zbog tog odvratnog komentara. Sve do prevrata od petog listopada 2000. pitanje tko je ubio Ćuruviju bilo je zabranjeno; savezni ministar informiranja, neki Goran Matić iz Mirine (Marković) stranke JUL, to je čak otvoreno proglasio 'neprijateljskim pitanjem'.

Tanzanijski lovac

Kasnije su se neke stvari razjasnile, ali istraga po tom predmetu nije odmakla nikuda. Policajci su se žalili da svaki put udare u zid Državne sigurnosti, odakle im nitko neće reći ništa. Političari su obećavali godinama da će to riješiti, evo samo što nisu, ali ništa. Svemu tome unatoč, svi smo od početka znali sve – osim tko je bio hladnokrvni strijelac u haustoru. Znali smo da je inspirator Mira (i Sloba, naravno); da je nalogodavac Radomir Marković, tada šef Udbe; da je organizator Milan Radonjić; da su u to umorstvo nesumnjivo umiješani Ratko Romić i Miroslav Kurak. Romić je zadužio taj VW golf, a Kuraka je Vojo Šešelj – od svih ljudi – još 2002. označio kao ubojicu, ali mu nitko nije povjerovao: znaju da Voja laže kad zine.

Sada je Aca Vučić osumnjičio Radomira Markovića, Milana Radonjića, Ratka Romića i Miroslava Kuraka, uz potvrdu specijalnog tužitelja za organizirani kriminal Miljka Radisavljevića. Nekoliko sati prije te historijske presice Radonjić i Romić uhapšeni su; Radomir Marković je na sigurnom (služi 40 godina za druga politička ubojstva), a Miroslav Kurak je još 2003. pobjegao u Afriku i sada je profesionalni lovac na velike zvijeri u Tanzaniji.

Jedino iznenađenje bilo je kada je tužitelj Radisavljević – kao preko volje – promrsio da su se pojavila tri svjedoka, od kojih je navodno glavni nitko drugi nego Milorad Legija Ulemek koji služi tri puta po 40 godina zbog atentata na Đinđića i drugih teških zločina. Kao, ponudio se da sve ispriča; eto, tako mu je došlo. Svi znamo da je Legija bestidni i sudski uglavljeni lažac, ali i da svašta znade, pa će se u istrazi već vidjeti da o čemu je tu riječ. Druga dva svjedoka mogla bi biti od većeg značaja: mjesecima se priča o dvojici agenata DB koji su svoje iskaze uvjetovali zaštitom za njih i obitelji, ali im nitko nije htio udovoljiti – do Vučića, možda.

Tabloidni makijavelizam

U cijeloj toj priči najljepše je to što su ta hapšenja bila danima najavljivana po novinama, pa je Romić čak uspio dati intervju Politici, gdje se čudi da hoće li već jednom doći po njega. Udvoričke novine pisale su čak da je 'optužnica već napisana', mada istraga tek počinje. Kuraku mogu staviti soli na rep, bez obzira na tjeralicu Interpola: u tom poslu čovjek stekne bogate i moćne prijatelje, a i ta Tanzanija daleko je; ima i on internet (gdje kači svoje slike s mrtvim velikim mačkama). Branka Prpa, međutim, tvrdi da prema fotkama koje je vidjela, Kurak nije čovjek koji je pucao.

Čini se da u Srbiji više ništa ne ide bez marketinški promišljenog medijskog spektakla u kome Aleksandar Vučić mora igrati glavnu ulogu. On obeća i onda ispuni obećanje, to je poruka stranačkog marketinga. Ovaj predmet Ćuruvije baš je nekako zgodno rasvijetljen pred očito neizbježne izvanredne opće izbore i već za 16. ožujak zakazane beogradske. Izgleda da je Aco Vučić štedljiv i proračunat, sve slijedeći upute meštra Nikole Machiavellija: zlodjela valja činiti brzo i na mah, a dobra djela treba razvlačiti što duže. Već se priča da u rukavu ima još barem jednu senzaciju (rasvjetljavanje ubojstva jagodinskog novinara Milana Pantića 2001.) koju čuva za odgovarajući trenutak; već je nagovijestio i hvatanje famoznog narkodilera Darka Šarića, a bit će još toga, barem u Srbiji ima nerasvijetljenih ubojstava važnih ljudi...

Naravno da Vučić nije mogao izbjeći pitanja o vlastitoj ulozi u progonima novinara od 1998. do 2000. Bilo mu je očito neugodno i skretao je s teme koliko je mogao, pa se nekako provukao, zapravo dosta jadno. Problem je u pamćenju: tih petnaestak godina nije neko tako dugo vrijeme, a bivše Šešeljeve uzdanice prevrću se u eurofile, dapače euromanijake, veoma brzo. Prebrzo da bi se prošlost zaboravila i prebrzo da bi se oslobodili starih navada: svadljivosti, nabusitosti, olakog laganja i klevetanja. Eto, recimo, predsjednik Republike Tomislav Nikolić nakon tog prošlog utorka izrazio je svoje simpatije i sućut obitelji Slavka Ćuruvije; nije, međutim, jasno i otvoreno rekao da mu je zbog tog ubojstva žao, a upravo to se od njega očekuje, kad je već imao toliko drskosti i cinizma da kaže ono što je prije nekoliko godina rekao.