Svi se klone konkretnih izjava o zdravstvu prije izbora, a poslije idu uvijek istim smjerom - uvođenjem dodatnih taksacija. Dosadašnja je praksa pokazala kako vladajući sa zdravstvom mogu učiniti što ih je volja, jer nitko neće ni trepnuti, upozorava Nataša Škaričić, najpoznatija istraživačka novinarka hrvatskog zdravstva koja dijagnosticira uzroke njegove bolesti koja se očituje u kroničnom nedostatku novca, čekanju na zdravstvene usluge, nezadovoljstvu liječnika, diskriminaciji pacijenata...
Smatrate li prosvjed/akciju liječnika obiteljske medicine 20 minuta opravdanom odnosno nužnom? Nisu zadovoljni ni bolnički liječnici. Zadnji je prijepor oko troškova specijalizacije. Tko je tu u pravu: ministar koji je donio novim pravilnik o troškovima specijalizacije ili njegovi protivnici?
Načelno, jedan od moralnih defekata našeg zdravstva jest taj što liječnici neprekidno i organizirano inzistiraju na discipliniranju oboljelih osoba. To je tim zanimljivije znamo li da je naš zdravstveni sustav izrazito paternalistički i autoritaran, pa je apsurdno pretpostaviti da su za stanje u zdravstvu odgovorni oni koji su u tom sektoru de facto bez prava glasa. Vrhunac je tog apsurda zadnji pokušaj reforme hitne pomoći HDZ-ovog ministra Nakića, kada se bivši ministar vulgarno obrušio na oboljele tvrdeći da opterećuju hitne bolničke službe i bolničke proračune. Konkretan slučaj inicijative obiteljskih liječnika je smiješan, neka mi oproste. Oni se nikada nisu pobunili na krajnje destruktivan odnos s HZZO-om koji ih plaća prema broju kartona, što znači da ih nimalo ne smeta kad se prekobrojnost pacijenata reflektira na njihova primanja, ali ih smeta to što bi onda sve te ljude trebali pregledati na način koji ne narušava ničije zdravlje i dostojanstvo. Sa specijalizacijama su stvari vrlo jednostavne: ako bolnica plaća liječniku specijalizaciju, ona ima pravo traži neku vrst obaveze koja prelazi iznos cijene edukacije, ali to ne bi smjela biti obaveza potpunog i doživotnog posjedovanja nečije radne snage.
Ukazuje se i na odlazak liječnika u inozemstvo zbog sadašnjih plaća. Ima li prostora za povećanje plaća liječnicima u bolnicama?
Prvo treba naći prostora za kvalitetniju i pravednije raspoređenu zdravstvenu zaštitu, odnosno više sredstava za oboljele i unapređenje zdravlja populacije. Neke bolnice tradicionalno troše i 70 posto svojih limita na plaće, a SDP je u prošlom mandatu mnoge lokalne bolnice ostavio bez lipe za zdravstvenu zaštitu. Prema tome, sramotno je da je liječnici stavljaju u središte problema.
Što se želi proglašenjem liječnika strukom od posebnog nacionalnog interesa? Je li to opravdano i nužno?
To su elitističke budalaštine.
Saniraju se bolnice, ali one uglavnom posluju s manjkom što se objašnjava većim brojem pruženih usluga. Kako osigurati novac koji kronično nedostaje hrvatskom zdravstvu? Može li spajanje bolnica i odjela dovesti do potrebnih ušteda?
Razlog koji navodite je već zbog svoje univerzalnosti netočan. Mnogo je faktora koji čine da bolnice posluju s manjkom, a većina ih se krije, kao i podaci o poslovanju ustanova. Načelno, problem financijskog poslovanja bolnica je u tzv. povijesnim limitima koje HZZO dodjeljuje neovisno o tome što i kako one stvarno rade. Nijedan ugovor nikada nije revidiran, a bolnica reformirana, jer je utvrđeno da ona u cijelosti ne ispunjava svoju svrhu, ni obrnuto, zato što je preopterećena. Problem plaća sam već spomenula. I danas su mnoge bolnice u istoj situaciji, jer nikada nije ispoštovan Zakon o sanaciji javnih ustanova. Brojnost naših bolnica također je apsurdno velika, odnos zdravstvenog i nezdravstvenog kadra je van svih standarda, preorganiziranost je na razini jedan šef na tri zaposlenika, liječnicima se protuzakonito isplaćuju kumulative i pripravnosti, radni normativi su kaotični ili nepostojeći, ukratko, to je sustav koji previše služi samome sebi. S druge strane, objektivna je i otežavajuća okolnost to što Bismarckov sustav financiranja iz doprinosa za zaposlene nije ni pravedan i svrsishodan u uvjetima niske zaposlenosti. Spajanje bolnica već se pokazalo kontraproduktivnim, jer spojene bolnice i dalje hrane gomilu šefova i time se apsolutno ništa ne racionalizira. Korupcija je golem problem koji nitko ne spominje, a znamo da na korupciju u zdravstvu odlazi od pet do 17 posto proračuna.
Tko u svojim izbornim programima nudi najzanimljivije stvari u vezi zdravstva i koje su to? Što pacijenti mogu očekivati nakon izbora? Bolje ili lošije zdravstvo? Duže ili kraće liste čekanja? Kako je ono zapravo u Hrvatskoj i kamo ide?
Moram reći da se u ovoj kampanji prvi put spominje zdravstvo kao važna tema i da u tome vidim neki pomak. No i dalje su takozvani programi koje su plasirali HDZ i SDP na zastrašujuće jadnoj razini stručnosti. Interesantno je to što SDP čvrsto obećava da će ostaviti isti opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, pa čak i smanjiti participacije, ali bez jasnog analitičkog i programskog okvira, dok HDZ to ne obećava, već samo tvrdi da će cijena dopunskog osiguranja ostati ista. Dakle, SDP se izravno obratio biračima s važnom porukom i to bi svakako trebalo zapamtiti. Međutim, taj isti SDP je u prošlom mandatu htio reorganizirati sustav po mjeri tvrtaka za zdravstveni turizam u vlasništvu pomoćnika ministra i dijelom komercijalizirati rad zdravstvenih ustanova, a danas optužuje HDZ da je izmjenama zakona htio ići na ruku privatnim osiguravateljima. Obje su stranke na koruptivan način mijenjale zdravstvene zakone i stoga treba biti jako oprezan. Najviše me plaši to što javnost uopće nije senzibilizirana za taj problem. Dok je HDZ-ova i Mostova Vlada na silu gurala protuzakonite i protuustavne zdravstvene zakone u Sabor, javnost se našla na ulicama zbog kurikuluma. To govori da vladajući sa zdravstvom mogu učiniti što ih je volja, jer nitko neće ni trepnuti.
429360 ,428312 ,442674 ,442135
Inovativne farmaceutske kompanije ove godine prvi su put objavile imena liječnika - koji u to željeli – koji su plaćali putovanja na seminare i slično. Je li to korak u pravom smjeru?
Ne, pravi je korak da se svaka lipa potrošena na liječnika zna i da se ograniče oblici suradnje industrije i liječnika.
Smiju li i trebaju li privatne kompanije izravno plaćati liječnike te zdravstvene i za što te na koji to način da ne bi bilo sporno? Naime, procjenjuje se da u hrvatsko zdravstvo privatne kompanije daju godišnje i do pola milijarde kuna - odakle toliki novac za upoznavanje s novim lijekovima i drugim novotarijama?
Po meni, plaćena suradnja nije sporna samo ako je riječ o znanstvenoj suradnji. Šetanje po sponzoriranim kongresima, skijanja u Aspenu, pisanje reklamnih brošura i mišljenja itd. treba prekinuti, to je čista korupcija. Novac koji spominjete samo je kap u moru, jer industrija danas više daje na oglašavanje nego na istraživanja, a riječ je o jednoj od tri najjače industrije u svijetu.
Posebno sporne bile su isplate liječnicima za propisane lijekove. Tko je time oštećen ako su se propisivali lijekovi koji su često bili jeftiniji ili barem u istoj razini s drugima? Uostalom, takvo što nije kazneno djelo u Njemačkoj, sukladno presudi njihova Vrhovnog suda.
Njemački Vrhovni sud se u Hrvatskoj spominje potpuno bez konteksta, a kontekst je taj da je njemački zdravstveni sustav pluralistički i da je problem financijskih veza između liječnika i industrije svjetski, a ne lokalni problem. Dakle, ako je njemačko pravosuđe nešto odlučilo, to ne znači da je njihovo mišljenje sveto pismo. Međutim, njihov je Vrhovni sud presudio u odnosu na privatne liječnike, a ne u odnosu na zaposlenike javnog sustava koji su kod nas uhvaćeni u primanju mita i kažnjeni sukladno Kaznenom zakonu. Ovo je bitno imati na umu: generičko tržište je tržište istih lijekova, pa da biste se na takvom tržištu takmičili, morate osvojiti simpatije onih koji ih propisuju. To rade svi, jer drugačije ne funkcionira. Kada to rade svi, onda na mikro planu dobijete opću uvećanu potrošnju lijekova, jer su liječnici plaćeni ovisno o količini lijeka koji propišu za određenu tvrtku. Onaj koga je plaćao npr. Farmal, primao je novac ili druge benefite i od neke druge tvrtke. Netko drugi od treće, četvrte, itd. I svi su oni plaćeni da ne rade po pravilima struke nego da povećavaju potrošnju. Da ne spominjem elementarnu činjenicu da je davanje mita kazneno djelo.
Zašto se kazneno goni samo jedno poduzeće i njegovi zaposlenici, a objavljeno je da je HZZO 2011. prijavio njih nekoliko? Zašto je istraga bila protiv 500 liječnika, a nakon istupa ministra da su putovanja prihvatljiva samo 350 optuženo? Je li u slučaju Farmal zapravo došlo do zlouporabe organa gonjenja u interesu konkurencije ili je to poduzeće uistinu radilo nešto što nisu radili baš nitko drugi i što je to bilo zapravo? Tko je odlučio da se krene u akciju?
Osobno sam pokrenula aferu Farmal pa točno znam sve elemente tog slučaja. Korupcijom u zdravstvu se bavim jako dugo, gotovo da nema farmaceutske tvrtke koju nisam dotaknula, a Farmal je pao jer su postojali čvrsti pravni razlozi da se pokrenu najopsežnije mjere praćenja tvrtke i liječnika na svjetskoj razini. Međutim, pišući i javno govoreći o tom slučaju, nikada nisam propustila reći da je Farmal samo jedan među istima i da je smisao te akcije bio u tome da Ministarstvo zdravlja shvati i prizna sistemski problem i da ga počne rješavati u okviru svojih nadležnosti. To što se to nije dogodilo, ovaj put nema veze s DORH-om nego s upornim zataškavanjem činjenice da je korupcija sistemska pojava. DORH je podbacivao kada sam pisala o korupciji farmaceutske industrije, specijalista i zdravstvene administracije u slučaju Pfizer, Novartis, itd., jer se netko pobrinuo da zaštiti liječničke elite. Kako bilo, 2015. je potrošnja farmaceutske industrije na liječničke honorare mnogo veća nego 2012. kada se dogodila priča o Farmalu. Usput, HZZO nikoga nikada nije prijavio, osim dva banalna slučaja primanja Nutelle i kućnih ogrtača za protuuslugu propisivanja lijekova. To su jednostavno izmislili.
Zašto se u nas ne donese propis po kojem liječnici ne bi na recepte pisali imena lijekova već samo njihov glavni sastojak i time riješi trajno favoriziranje proizvođača određenog lijeka?
Bilo je inicijativa te vrste. SDP-ov Rajko Ostojić inicirao je da liječnici propisuju najjeftiniji generik, što je bila prihvatljiva varijanta, ali nije zaživjela jer se netko potrudio da uvjeri javnost da ćemo tako dobivati samo škart od lijekova. Tu, naime, nema rješenja osim čvrste regulacije odnosa HZZO-a, liječnika i farmaceutske industrije. Ako samo liječniku oduzmete autonomiju, industrija će se obratiti ljekarnicima. Drugo, nisu generici jedini problem. Imate cijelu industriju me-too lijekova koji su de facto isti, ali nemjerljivo skuplji, a lobisti uvjere administraciju i liječnike da taj lijek čini suštinu razliku. Borba protiv farmaceutske industrije i njezina upliva na proračune je složena i ja nisam optimistkinja, ali ona treba početi od prekida pupčane vrpce s liječnicima koji nemaju znanstvenu suradnju s industrijom. To je jednostavno, provedivo, a rezultati će biti trenutni.
