Put do tog hrasta obrastao je grmljem. Ljeto je bilo kao i jesen neuobičajeno suho, ali jedan dio staze zbog visokih podzemnih voda stalno je vlažan i blatnjav. Krajem listopada lišće još nije posve požutjelo i otpalo kao na gradskim ulicama, u buci i mirisima automobila. Preko puta savijaju se grane ili je prepriječeno neko stablo ili grana otpala s nekog sušca.

U toj prašumi šumarske aktivnosti ukinute su 1929. godine kada je 53,35 hektara zaštićeno kao Posebni rezervat šumske vegetacije Prašnik. Otada šumari ne uklanjaju ni stara bolesna stabla ni sušce, kao što se čini u gospodarskim šumama, a područje je zaštićeno Zakonom o zaštiti prirode za čije provođenje brine Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Brodsko-posavske županije. Zato na putu do starog hrasta nalazimo na desetke ogoljelih, sivih debala, koja iz okolnog zelenila nalikuju na drvene mrtvace.

Groblje mrtvaca

Šumari iz Nove Gradiške dio Prašnika na stazi do starog hrasta nazivaju 'grobljem mrtvaca', jer se tamo okupilo na desetke sušaca. U njihovom drvetu bezbrojni šumski insekti buše, melju i hrane se drvenom hranom koja se stoljećima nakupljala kao proizvod fotosinteze. Dugogodišnjim radom kukaca tvrdo deblo pretvara se u hrpice fino samljevenih zrnaca. Redovito dolaze ptice, poput djetlića, i buše rupice u potrazi za hranjivim ličinkama.

Stari hrast u takvom okruženju nastavlja zdravo rasti, kaže Mario Bošnjak, predsjednik novogradiškog ogranka Hrvatskog šumarskog društva. 'Nevjerojatno koliko je stablo vitalno', ustvrdio je prilikom nedavnog posjeta Prašniku. Uobičajeno, rod žira hrasta lužnjaka nastupa svakih četiri do sedam godina, a ovaj svakih tri, četiri godine. Tako je i ove jeseni, pa šumari sakupljaju žirove radi rasađivanja.

'Želimo rasaditi najstariji hrast lužnjak u Hrvatskoj i ponuditi sadnice školama, fakultetima i kolegama. To bi bila promocija uspjeha naše znanosti i tradicije šumarstva u Hrvatskoj, povodom aktualne svjetske godine šuma', najavljuje Bošnjak.

U četveročlanoj ekipi ogranka HŠD-a na terenu bili su članovi Štefica Lovrić, Damir Jelić i Goran Dorić, koji su pod listincem tražili zdrave i tvrde žirove, pogodne za rasađivanje. Najbolje je kada su, objašnjava Lovrić, već propupali, jer će se uspješnije ukorjeniti.

'Projekt ove jeseni tek počinje. Nakon sakupljanja žirova, slijedi certificiranje sjemena, tako da će svaka sadnica imati dokaz potomstva od našeg najstarijeg hrasta. Tražimo i ime. Prva ideja je HRast. Želimo imenom pokazati koliko je ta biljka važna za našu zemlju', priča Bošnjak.

Hrast lužnjak gospodarski najvažnije je naše stablo, duboko ukorjenjeno u kulturi i identitetu naroda, osobito Slavonije. Sve drveno, oduvijek, najviše se cijenilo ako je izrađeno od tvrde hrastovine. Od upotrebe u domaćinstvu, kućnog namještaja, građevnih greda, ogrjeva, do izgradnje svih željezničkih pruga, ispaše stoke žirom ili pokapanja mrtvih u kvalitetne lijesove, hrast je nezamjenjivo prisutan u životu Slavonije. Velikih starih stabala po hektaru može biti do dvadeset, a oni okolo toleriraju i odobravaju manje jasene, grabove, bukve, nekada i brijestove (do pošasti holandske bolesti koja ih poharala).

Tako raspoređene uz Savu Josip Kozarac usporedio ih je s krajiškim vojnicima, jer su ga očaravali pojavom i trajanjem. Kao šumar radio je krajem 19. stoljeća u šumarijama od Vinkovaca do Lipovljana, i u šumama poput Prašnika najviše zapamtio ljetne rojeve komaraca. Tijekom šest tjedana, cjelodnevnog mjerenja i procjene hrastova, pod ljetnom žegom bez povjetarca, u zapisu 'Slavonska šuma' piše: 'Kamo da legneš? U kolibi gori i dimi se vatra, tu nema komaraca, ali tu je sparina kao u peći koje od ognja samog, koje opet od niskog drvenog krova u koji je cio božji dan sunce pripicalo… S tebe curi znoj, mokar si od pete do glave, košulja, gaće – samo što se lijepe po tebi, prevrćeš se s boka, tražeći na sve strane samo dva-tri daška svježeg hladnog zraka, ali nema ga odnikuda, a ti od muke izađeš van i baciš se kao lud na tle… Tu je sparina nešto manja, ali zato zuji i bocka komarac sad u uho sad u prste, a ti se trvenjaš, ti se zamataš, ali sve badava, jer od njega se ne sakri, on nađe i najmanju luknju, on probode i najdeblje nanogvice – riječju navalio je na tebe zdvojnošću očajnika: smrt ili život...'.

Ali od nepreglednih šuma divovskih hrastova starih po nekoliko stoljeća ostali su samo rijetki komadići, poput Prašnika. Ovih 53,35 hektara, pokraj autoceste Zagreb - Lipovac, predstavlja najstariju cjelovitu očuvanu šumu (bez održavanja, dakle prašumu) hrasta lužnjaka u jugoistočnoj Europi. Njen značaj izravno je povezan s Muškim bunarom, također posebnim rezervatom šumske vegetacije, prastarom šumom hrasta kitnjaka, u brdima Psunja, nedaleko od Prašnika.

Još sredinom prošlog stoljeća, u Hrvatskoj posječen je niz takvih jedinstvenih starih šuma – stari slavonski hrastici, bukvici na Papuku i Baniji, prašume jele i bukve na Velebitu. Prašnik i Muški bunar srećom zaštićeni su i danas svatko može pogledati ogromno staro drveće kakvih je prije stotinu godina u dolini Save bilo u izobilju.

Posljednje znanstveno proučavanje ova dva iznimna šumska područja provela je grupa znanstvenika Šumarskog fakulteta u Zagrebu 1979. godine. 'Naša istraživanja pokazala su da se šumski rezervat Prašnik, pored svoje visoke starosti, nalazi u fazi stabilizacije i povratka ka svom iskonskom obliku, gdje do punog izražaja dolaze sve biološko-ekološke osobine takva ekosistema', napisali su tada znanstvenici S. Matić, B. Prpić, Đ. Rauš i A. Vranković. Oni su tada pobrojali 1487 starih stabala hrasta.

Bošnjak kaže da je sada u Prašniku vidljivo kako se grab sve više počinje širiti. 'U podnožju hrasta razvile su se guste krošnje graba, koji je zasjenio tlo. Otežano je nicanje sveg raslinja, uključujući i hrast, pa očekujemo da će u dalekoj budućnosti grab potisnuti hrast. Govorimo naravno o procesima koji traju stotinama godina. Nakon toga stvari kreću iznova. Ovdje vidimo kako priroda stvarno funkcionira', tumači Bošnjak.

Ali detaljnije informacije moguće je dobiti tek novom studijom, koja bi utvrdila promjene u proteklih više od trideset godina od posljednjeg istraživanja i preko osamdeset godina od zaštite Prašnika i Muškog bunara.