'Danas sam direktorica ekonomskih, financijskih i komercijalnih poslova Zrakoplovno-tehničkog centra i ponosna sam jer je ovaj donedavni gubitaš u krizi stabilizirao poslovanje i ostvaruje dobit. To je dokaz da kriza može biti prilika', kaže Katičić, otkrivajući da je ove godine doktorirala na Fakultetu ekonomije i turizma u Puli iz područja menadžmenta. Usto, Katičić ima više od 30 objavljenih znanstvenih radova iz područja primijenjenog upravljanja imovinom i aktivna je predavačica na Institutu za menadžment u Zagrebu.

Kada ste se učlanili u ORaH, na poziv predsjednice Mirele Holy ili samostalno, i zašto baš u tu stranku?

U ORaH sam se učlanila početkom 2014. svojom odlukom, bez ičijeg nagovaranja. Održivi razvoj je moj svjetonazor. Smatram da održiva politika nije moguća ukoliko je ograničena na krug političkih elita, ona mora biti proizvod dijaloga svih dionika. Za mene je moralni izazov pomoći znanjem i iskustvom stranci kako bismo promijenili negativne trendove u gospodarstvu i društvu općenito. ORaH je progresivna stranka koja uči iz prošlosti, ali živi u sadašnjosti i radi na izgradnji bolje budućnosti. Upravo zato sam pristupila ORaH-u.

Održivi razvoj je vrlo širok pojam, a što on za vas znači u smislu poljoprivrede, turizma, zaštite okoliša, industrije i socijalne politike? Što Hrvatska, prema vama, treba mijenjati u tim sektorima?

Održivost nije širok pojam, već je to sposobnost trajnog održavanja neke funkcije ili procesa. U prirodi je održivost najbolje prikazana kruženjem tvari i energije koja predstavlja savršen održiv ciklus. U prirodi nema gubitaka ni otpada, sve tvari i energija obnavljaju se i vraćaju u proces te ovo kruženje može trajati beskonačno. Održivi razvoj je dugoročan i kontinuirani proces u svim sektorima gospodarstva koji podrazumijeva ravnotežu s okolišem i socijalnim okruženjem. U društvenom kontekstu, koji je temeljni preduvjet i za ekonomski oporavak, održivi razvoj podrazumijeva jednaka i transparentna pravila za sve te poticanje onih praksi koje omogućavaju održivost u pristupu resursima, dakle dugoročno razmišljanje i praksu, a ne pohlepno i bahato otimanje i uništavanje prirodnih bogatstva koja su zajedničko dobro. Hrvatskoj treba elementarno poštenje, pravda i red. Bez toga nema pozitivnih pomaka.

Lani smo uvezli hrane i poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti od 16 milijardi kuna, najviše mesa i mesnih prerađevina, a istovremeno još nismo dali u zakup svu državnu zemlju? Kako biste usmjerili našu poljoprivredu da zadovolji barem potrebe Hrvatske pa, ako treba, postane izvoznik, čega i kako?

Poljoprivreda je jedna od tri najvažnije gospodarske politike ORaH-a (uz energetiku i vodno gospodarstvo) jer se samoodrživost bilo kojeg društva ogleda u njegovoj sposobnosti da zadovolji potrebe stanovništva za vodom, hranom i energijom. Hrvatska, usprkos potencijalima za poljoprivredu, danas uvozi gotovo 50 posto hrane, čime se čini šteta za gospodarstvo i ukupni društveni razvoj.

Najveći problem hrvatske poljoprivrede je odsutnost strateškog, planskog pristupa. Poljoprivreda je sektor u kojem je planiranje od najvećeg značenja te se zalažemo za izradu održive poljoprivredne strategije s konkretnom kartom poljoprivredne proizvodnje Hrvatske. Ona državna poljoprivredna zemljišta koja su prikladna za ekološki uzgoj trebaju biti dana u koncesiju s obavezom koncesionara da na toj zemlji proizvodi ekološku hranu.

Tamo gdje je moguće okrupnjavanje treba ga provesti, no ne zagovaramo okrupnjavanje na silu. Smatramo da i mali proizvođači imaju šansu ukoliko se povežu u poljoprivredna udruženja i zadruge. To je trend i u Europi.

Hrvatska može pronaći svoju nišu u proizvodnji hrane s takozvanom dodanom vrijednosti koja postiže veće cijene na tržištu jer ne možemo cijenom biti konkurentni velikim igračima koji masovno proizvode hranu konvencionalnim metodama. Nužni su daleko veća kontrola i planiranje korištenja poticaja, kvalitetniji i strateški usmjeren rad poljoprivredne savjetodavne službe, javne kampanje o osvještavanju značenja poljoprivrede za društvo jer kod nas poljoprivreda, nažalost, ima pejorativan prizvuk.

Nužan je integrirani pristup, odnosno povezivanje proizvodnje i prerade hrane. Umjesto forsiranja industrijskih kultura poput pšenice i kukuruza, težište treba prebacivati na proizvodnju hrane s većom cijenom i dodanom vrijednošću, primjerice na kvalitetno voćarstvo i povrćarstvo, samoniklo i ljekovito bilje, začine, med i pčelinje proizvode, organski proizvedene žitarice poput heljde, ječma, pira, prosa, konoplje, lana i drugih kultura.

U najkraćim crtama, naš prijedlog politike temelji se na pet ključnih područja u kojima je nužno inicirati ozbiljne promjene: poboljšanje opće proizvođačke klime, infrastrukturne mjere, ulaganje u znanost, tehnologiju i edukaciju poljoprivrednika, uspostavu kvalitetnog dijaloga između svih aktera te pokretanje alternativnih prodajnih kanala.

Konkretne mjere koje predlažemo su, između ostalih, porezne olakšice za sve koji se bave proizvodnjom, preradom ili prodajom domaće hrane, pokretanje agro banke, efikasna poljoprivredna birokracija koja je 24 sata na usluzi, iskorištavanje sredstava Unijinog Programa ruralnog razvoja, izravna plaćanja prema strateškim potrebama Hrvatske, strateški pristup u planiranju subvencija za poljoprivredu, manji PDV na hranu te uvođenje poreza na štetnu i nezdravu hranu. Infrastrukturne mjere su stavljanje državnog zemljišta na raspolaganje prema karti poljoprivredne proizvodnje Hrvatske, navodnjavanje na najmanje 10 posto površina te okrupnjavanje zemljišta putem poreza na neobrađeno zemljište.

Holy je još kao ministrica kritizirala energetsku politiku Vlade, iako su ti projekti očito propali, jer nema ni Plomina 3 ni LNG terminala ni HE Ombla, a Dalmaciju plinoficiramo kao da u njoj Sunce ne sjaji. Što mislite o tome?

Čini se da je bila u pravu jer, usprkos svim političkim pritiscima, ti projekti ni danas nisu u realizaciji. Na našu sreću, jer su neodrživi i u ekonomskom i u okolišnom i u društvenom smislu.

Vlada je izradila industrijsku strategiju u kojoj nema prehrambenog sektora. Koje industrijske grane kod nas imaju mogućnosti za razvoj, u skladu s održivim razvojem, i kako ih mislite aktivirati?

Energetika, poljoprivreda i prerađivačka industrija koja se oslanja na poljoprivredu te sektori tzv. održive proizvodnje i potrošnje. Kao prvo nužno je provesti strukturne reforme poput reforme javne uprave i pravosuđa. Bez toga nemamo nikakve šanse. Nužno je pojednostaviti zakonske i podzakonske procedure, uvesti sustave tzv. check listi za dobivanje administrativnih dozvola i rješenja, pojeftiniti novac za poduzetnike i stabilizirati porezni sustav koji je prečesto predmet eksperimentiranja, što u velikoj mjeri otežava realizaciju biznisa. Kao i s kućnim budžetom koji je u problemima, treba rezati troškove svugdje gdje je to moguće i povećavati prihode dodatnim aktivnostima. Nema tu velike filozofije, treba kopirati od uspješnih država i učiti na njihovim greškama.

Koji su glavni naglasci vašeg ekonomskog programa? Što bi se dogodilo u Hrvatskoj kada bi se oni ostvarili?

Održivi razvoj i cirkularna ekonomija. Cirkularna ekonomija je suprotnost trenutnoj linearnoj ekonomiji koja je fokusirana na što jeftiniju proizvodnju i konzumaciju, što rezultira brzim korištenjem, odbacivanjem i zamjenom dobara. Cirkularni ekonomski sustav želi proizvode dizajnirane tako da budu dio vrijednosne mreže unutar koje bi se osiguralo konstantno iskorištavanje resursa i obnavljanje, kao što živi priroda koja se uvijek i ponovo obnavlja i regenerira. Dakle, umjesto masovnosti, kvaliteta i trajnost proizvoda s dodanom vrijednošću, a nakon isteka životnog vijeka proizvoda njegovo iskorištavanje na neki drugi način.

Hrvatska je po stopi recikliranja otpada pri dnu ljestvice postsocijalističkih zemalja članica EU-a, odmah iza Rumunjske i Slovačke. U Hrvatskoj se nažalost jako malo govori o novim globalnim trendovima i tome što se događa u razvijenim ekonomijama i gospodarstvima. Stoga smatramo da je važna uloga ORaH-a informiranje građana i medija o tim procesima.

Ljude u Hrvatskoj političari često uvjeravaju da su čuda i oporavak mogući preko noći. Svjesni smo toga da je to nemoguće i ne želimo populistički obmanjivati javnost. Promjena je moguća, ali do nje neće doći bez ozbiljnog planiranja, definiranja konkretnih, mjerljivih ciljeva i metoda kojima ćemo realizirati te ciljeve. Nakon toga slijedi ozbiljan posao – disciplinirana provedba planova - a za to je nužno raditi na podizanju radne etike, posebice kod najodgovornijih političkih i upravljačkih funkcija. Promjena se ne može dogoditi izvana, mi sami se moramo promijeniti ako želimo biti uspješni.