Danas svaki geek i web developer koji drži do sebe iz sveg srca hejta Internet Explorer. Ali, nije oduvijek bilo tako. Mlade generacije odrasle na iPhoneu i Firefoxu zaslužuju da im se kaže istina, zar ne? Krenimo redom!

1996.
Nekoć davno, te prijestupne MCMXCVI godine broj računala na internetu porastao je s jednoga na deset milijuna, u Japanu je viđen prvi DVD, pojavio se programski jezik Java, a netom se surfalo koristeći NCSA Mosaic ili Netscape. A onda je predstavljeno njegovo veličanstvo IE 3.0. Prvi web preglednik koji podržava CSS, Java applete i - nažalost - ActiveX kontrole. Za razliku od ostalih, dijelio se šakom i kapom zajedno s Windowsima 95 OSR2. Prvi je predstavio poznato plavo 'e' kao logo, a razvijalo ga je stotinu ljudi, i to puna tri mjeseca.

1997.
Nismo se ni okrenuli, a došao je IE4. Brz k'o munja, a uveo je i dinamički HTML, kao i iritantnu Active Desktop integraciju s windozama. No, najbitniju stvar nitko nije znao - IE4 se mogao instalirati na Mac OS, Solaris i HP-UX. Dok je stigla petica, pokrivao je već 60 posto korisničkoga udjela... I još smo ga voljeli. Iste je godine Microsoft postao najvrednija tvrtka na Zemlji, a kod nas je, recimo i to, Ivo Pogorelić dobio Porina za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi!

1999. 
Microsoft je izmislio AJAX. Tako je. Inačica Internet Explorer 5.x predstavila je tehnologiju koja danas 'drži' Facebook, Gmail i još par sitnica. Naravno, kulersko ime AJAX došlo je kasnije, od nekoga drugoga. U međutku, Netscape 3 Gold i Netscape 4 su se rušili i blesirali CSS i tablice, a developeri su se žalili na njih onako kako se danas žale na IE. Što se dalje dogodilo, pobogu?

2001.
IE6. Ova inačica super-turbo-kul-preglednika postala je integralni dio operativnoga sustava. Digneš Windowse i, gle - IE6 je već tu. Vezano s time ili ne, Microsoft je počeo (zločesto?) otežavati posao instaliranja drugih preglednika. Uglavnom, od ljeta 2001, kada je predstavljen kroz sljedeću petoljetku, Microsoft nije napravio - ništa. Tri godine kasnije pojavio se i Firefox, a udio IE-a je počeo padati s tadašnjih 95 posto. Uglavnom, web standardi su postali ono što Firefox i Webkit rade, a IE ne.

2006.
IE sedmica. A unutra - svega. Bolje podržani web standardi, tabovi (kartice, rekli bi naši), RSS čitač,  anti-phishing filter i svašta još. Po prvi put Internet Explorer je otkačen od jezgre Windowsa. Naravno, mala kajla za balkanske korisnike je tu - do kraja 2007. godine mogao se instalirati samo uz WGA provjeru, dakle, uz legalnu kopiju Windowsa. Neke legende kažu da je u brojnim regijama prešišao vječiti IE6 po broju korisnika.

2009.
Još lani nam je - a k'o da je prošlo sto godina - stigla osmica. Bolja u ovom, bolja u onom, prolazi i Acid2 test sukladnosti web standarda, ali je i dalje sukladna starome IE7. No, već je trećina korisnika na Firefoxu, a svaki deseti na Googleovome pregledniku Chrome. K tome, armija novih juzera su sve one stotine milijuna domaćica, tinejdžera i kosookih mobilnih korisnika na Facebooku, krajnje indiferentnih prema izboru web preglednika.

Ipak, Microsoft uči na greškama - ovih dana bolje nego ikada prije. IE9, koji se već može skinuti kao beta, u testovima je brži od svekolike konkurencije, ima sjajno sučelje poput Chromea, posve je sukladan pravim web standardima, četvrta verzija prolazi Acid3 test sa 95/100 bodova... A gdje je uobičajeni Microsoft ubod u leđa? Pa, jasno, IE9 ne radi pod Windowsima XP. Zlobnici bi šapnuli - možda je Microsoft kupio W3C...