Nemaju samo Hrvati razloga da se srame vjerskih službenika koji veličaju ustaše i Antu Pavelića, pa shodno tomu i samu smrt i razaranje. Sram pogađa i Židove jer među njima djeluju rabini kao što je Ovadia Yosef, duhovni vođa ekstremno desne političke grupacije Shas, koji deklamira genocidne molitve i misli za propast Palestinaca i za skoru smrt njihova vrhovnoga političkog predstavnika, predsjednika Autonomne palestinske oblasti Mahmuda Abbasa

Pregovori između Abbasa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua počinu danas u Washingtonu pod Damoklovim mačem, ususret 26. rujna, dana kada je sam Netanyahu kazao da će prestati samonametnuti moratorij na daljnju gradnju naselja na zemlji koja je oduzeta Palestincima. Time će se svaki rezultat ovih pregovora automatski poništiti jer je Abbas rekao da nikakvih pregovora neće biti ukoliko se gradnja tih naselja nastavi.

Ukratko, svi sudionici sastanka na vrhu u Washingtonu stižu s pozicije slabosti, ponajviše Abbas, čiji se autoritet de facto ne priznaje u pojasu Gaze gdje vladaju hamasovci. Posrednik, egipatski predsjednik Hosni Mubarak, star je i bolestan, iako još uvijek ima željeznu šaku i jaku volju za vladanjem. Netanyahu vodi vladu u kojoj ima više članova odlučnih bojkotirati pregovore nego onih koji mu žele pomoći.

Američki predsjednik Barack Obama ne prestaje dobivati šamare nacionalista, kod kuće i u inozemstvu, svejedno je udaraju li ga ksenofobi ili islamofobi (često to ide zajedno).

Ali nitko ne stiže slabiji od predstavnika EU. To vidimo iz toga što nitko od predstavnika nije pozvan na svečanu večeru u srijedu navečer u Bijeloj kući, što je EU nestao iz diplomatskih aktivnosti regije u kojoj djeluje tzv. kvartet (SAD, Rusija, UN i EU) sa svojim ne baš uspješnim predstavnikom, bivšim britanskim premijerom Tonyjem Blairom. Slab je to učinak, jer cijelo je prethodno desetljeće EU bio jako prisutan tamo preko Javiera Solane.

Njegova nasljednica Catherine Ashton odustala je od protagonizma na Bliskom istoku kako bi se više istaknula Blairova figura. Samo je francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner pokazao, ali ne baš previše glasno, neslaganje s pasivizacijom EU.

U tom kontekstu slabosti, pesimizma i bojkota ističe se pak slabašan glas dvostrukog Clintonova veleposlanika u Izraelu Martina S. Yndika koji se svojedobno intenzivno družio s Netanyahuom i koji ističe četiri razloga za optimizam:

1. Kada bi strane pristale, mirovni bi ugovor mogao biti potpisan jer su već prošla dva desetljeća intenzivnog pregovaračkog rada i sve je gotovo i skoro spremno za potpisivanje.

2. Unatoč svemu, akcije prevencije i represije donose efekt i nasilja je manje, pa se čak ovih dana doživljava zajednička akcija Izraelaca i Palestinaca protiv Hamasovih ekstremista.

3. Slično se može reći i za kolonizatorsku aktivnost na okupiranim područjima, ali, opet, to je plod izraelskoga moratorija.

4. Cijeli svijet želi, zajedno sa susjednim arapskim državama i samim Netanyahuom (ne želi pak to njegov vrlo utjecajan otac), osnivanje palestinske države i trajno rješenje konflikta.

Kod mnogih sam analitičara svih ovih godina pročitao ili čuo da se toliko očekivano i potrebno rješenje može dogoditi ili dospjeti samo uz rub provalije, u onim sekundama agonije koje stižu prije spoznaje da je zauvijek izgubljena mogućnost mirnoga suživota: jer kaže se da nema nade bez pesimizma. Pregovori manje-više uvijek izgledaju kao partija pokera u kojoj igrači ne pokazuju veliku volju i u kojoj se očekuje da svi ljuti ustanu prije nego što padnu prve karte i oklade. Takvi su u Washington stigli Abbas i Netanyahu. Prvog su prisilili da dođe u Bijelu kuću, drugi je stigao a da ni sam ne zna što će biti nakon 26. rujna: nekakav mir ili totalni rat.