Među mnogim izmišljenim hrvatskim problemima nalazi se i bauk klerikalizma koji navodno kruži zemljom. Javne molitve pred ginekološkim ordinacijama, sukob oko gradnje crkve u zagrebačkom parku, potezanje rasprave o pobačaju pri Ustavnom sudu - uz već pomalo iscrpljene rasprave o pravu na brak, vjeronauku u školama i Vatikanskim ugovorima - sve se to u medijima u posljednje vrijeme naširoko predstavlja kao navala klerikalizma na sekularnu državu. No pogrešna uporaba riječi uvijek izaziva svađu o lažnim problemima, pa je tako i sada.

Klerikalizam je, kako mu i samo ime kaže, miješanje klerika, to jest svećenika i biskupa, u društvene i državne poslove. Liberalno društvo smatra klerikalizam pogubnim jer se očekuje da društvom i državom upravljaju demokratski izabrani predstavnici građana, a ne članovi bilo koje organizacije ili kluba, manje ili više netransparentnih. Već se iz tih dviju rečenica vidi da u Hrvatskoj nema ikakvog posebnog klerikalizma. Ne mole biskupi javno na ulici, ne nose časne sestre na Ustavni sud podneske, ne suprotstavljaju se svećenici pobačaju, osim s oltara. Naprotiv, upadljivo je da to rade laici, obični ljudi, i to vrlo često mladi. Pa ni glavni promicatelji tzv. klerikalizma u Hrvatskoj - pri čemu mediji uglavnom ističu Stjepu Bartulicu Vicu Batarela i Željku Markić - nisu klerici.

Koliko je Evanđelja dopušteno?

Starim i neadekvatnim terminom klerikalizma mediji nazivaju posve novi fenomen u hrvatskom katolicizmu. Političku platformu za vjernike više ne formulira Crkva - i onda dogovara s vladom - nego je promiču građani najobičnijim sredstvima civilnog društva: 'Hod za život' bio je prosvjedni marš, za crkvu na Savici upriličen je koncert, Vigilare je organizirao kongres.

Razlozi su za to dvostruki. Jedan je taj, kako je to otvoreno bio rekao Benedikt XVI, da je Katolička crkva prošla zenit svojeg utjecaja u europskom društvu. Po njegovu mišljenju, Crkva nikad više neće zauzeti mjesto koje je imala. Žele li vjernici, dakle, živjeti u društvu koje će koliko-toliko biti kršćansko, morat će se za to izboriti u konkurenciji drugih građana. Veoma je očito posljednjih godina u Hrvatskoj – i čudno je da to primjećuje toliko malo komentatora – da se akcije tzv. novog konzervativizma odvijaju prema demokratskim uzusima (referendum, sudske predstavke, prosvjedi, stranačka djelatnost) i u virtualnom svijetu (na društvenim mrežama i novim portalima). Također je očito da u svim tim akcijama gotovo i nije bilo svećenika, nego da sve vode politolozi, liječnici, glazbenici, sociolozi, odvjetnici i pripadnici stotina drugih civilnih zvanja.

Drugi je razlog te nove pojave objasnio proljetos papa Franjo, govoreći otvoreno protiv klerikalizma. Naši su mediji to, tipično, pogrešno shvatili: kao da je Papa protiv kristijanizacije društva. Upravo obratno, on je potiče, ali baš onako kako se to odvija u Hrvatskoj: 'Crkva nije elita svećenika niti je Duh Sveti isključivo vlasništvo crkvene hijerarhije. Naprotiv, hijerarhija treba uvijek hrabriti i poticati napore laika koje oni ulažu da u društvu svjedoče Evanđelje', napisao je Bergoglio kardinalu Marcu Ouelletu, predsjedniku Papinskoga povjerenstva za Latinsku Ameriku.

A koliko je Evanđelja u društvu dopušteno? To, čini se, nitko ne zna. U socijalističkom sustavu primjerena količina kretala se oko ništice. Vjera nije smjela izići izvan vjerskih objekata i specijaliziranih listova, što se opravdavalo floskulom da je 'vjera privatna stvar', još uvijek aktualnom. No danas je privatno najviše javno – od gaćica estradnih zvijezda, pa i onog unutar gaćica, do toga da smo opširno i detaljno izvješćivani o seksualnim praksama javnih osoba, heteroseksualnih i homoseksualnih, a ima ih i koji snimaju svoje porode pa nam to ljubazno daju na uvid. Stakleni su zidovi posvuda, a i kamera je posvuda, u spavaonici reality showa, maternicama i restoranima, gdje političari dogovaraju sve moguće malverzacije.

Čudno je to. Liberalno društvo pušta u javnost svaku moguću blasfemiju, jer je to znak slobode govora, ali vjeru ne trpi. Najčešći je argument za to da ono nudi maksimum sloboda svima, a svatko je slobodan da ih sebi uskrati ako želi: sebi, ali ne i drugima. Mi želimo raditi nedjeljom, a vi ne morate; mi se želimo moći razvesti, a vi ne morate; mi se želimo moći istospolno vjenčati, a vi ne morate; mi želimo moći pobaciti djecu, a vi ne morate; mi želimo eutanazirati starce, a vi ne morate… Dapače, ne želimo ništa čuti o tome.

Društvo bez ikakve prisile – jer to je značenje riječi 'sloboda' za neoliberalni kapitalizam – utemeljeno je na vrhunaravnoj prisili: iz sebe isključuje sve koji ne misle isto. Proces je neumitan jer članovi svakog društva dijele određene vrijednosti – zato i jesu članovi tog društva, a ne nekog drugog. Što je manje zajedničkih vrijednosti, veza je labavija, dok u jednom trenutku posve ne pukne. U političkom smislu to smo vidjeli više puta: Hrvati su 1918. gotovo jednodušno bili protiv Austro-Ugarske i razvrgnuli su zajednicu s njom; nakon ubojstva Stjepana Radića prestali su vjerovati u Kraljevinu Jugoslaviju, što je završilo ratom; NDH nikad nisu prihvatili partizani i srušili su je; strašan kolaps Jugoslavije – s brojnim žrtvama koje su ostale pod njenim ruševinama – uvelike je izazvan činjenicom da mnogi to društvo nisu osjećali kao svoje.

Čini se proturječnim da se u 21. stoljeću građani modernog društva dijele prema vjeri. Proturječje je nastalo jer nije odgovoreno na jednostavno pitanje: koliko liberalno društvo smije povećavati slobode, a da ga njegovi građani i dalje prihvaćaju? Liberali misle da se to može i mora činiti bezgranično. Konzervativni misle da su granice već prijeđene.

Pirova pobjeda na Savici

Nema sumnje, riječ je o borbi za javni prostor. Bitka za crkvu na Savici, u kojoj trenutno vode protivnici crkve s 2:1, odlično je ilustrira. Nema medija koji nije trijumfalno javio da je gradnja crkve spriječena. Po mome sudu, to jePirova pobjeda: jedni su građani druge izbacili iz javnog prostora i spriječili ih da javno ispunjavaju vjerske potrebe. Pretpostavljam da poraženi svoje naselje sada puno manje doživljavaju kao svoje i da u svojim susjedima vide neprijatelje. Liberalno društvo odnijelo je pobjedu – pod cijenu isključivanja onih koji drukčije misle.

Da je riječ o klerikalizmu, ponavljam, sve bi se to riješilo dogovorom biskupa i ministara. No to je postalo neizvedivo. S jedne strane, kako kaže papa Franjo, 'nelogično je, čak i nemoguće misliti da mi kao pastiri moramo imati monopol rješenja za mnogovrsne izazove koje nam predstavlja suvremeni život'. S druge strane nastupaju samosvjesni građani, i vjernici i ateisti, koji su uređenje društva nepovratno uzeli u svoje ruke.

Umjesto o klerikalizaciji društva, točnije bi bilo govoriti o laicizaciji religije. Teme koje su stavljene na dnevni red više se neće s njega skinuti, a dodavat će se i nove, u pravilu biopolitičke. Sve će se više ispitivati koliki je nadzor društva nad tijelom pojedinca – a to su teme o začeću, rađanju, braku i eutanaziji. Liberali će im se sve žešće suprotstavljati – ne shvaćajući da je dobro dok vjernici žele promijeniti društvo, jer to znači da ga prihvaćaju kao svoje. Nevolje će početi tek kad vjernici zašute