Lako za satiru. Tu svaka cenzura djeluje divno kontraproduktivno i svaka represija je čini kreativnijom. Da sam stvarno dobronamjeran, poželio bih društvu iz News bara još tri puta toliko zabrana. Ali mene zanima nešto drugo. Kada ćemo sljedeći puta vidjeti soma i pol, ili koliko već, Zagrepčana koji sjede u kružocima na travi, puše nešto ili ništa i nadražuju nepce cugom iz obližnjeg dućana? Prosvjedni tulum 'Za satiru spremni' demonstrirao je u dva, tri sata kako su nam parkovi prazni, ljudi zatvoreni po mentalnim i socijalnim kružocima, kako se bojimo vlastitog javnog prostora i generalno igramo na sigurno. Ništa čudno onda da smo nesposobni za ikakvu grassroot akciju ili masovni revolt.

Bojimo se trave, bojimo se sunca, bojimo se izvaliti na dvadesetak metara od prolaznika i pere nas prpa od novih situacija, ljudi, razgovora. Daleko ružniji parkovi po europskim gradovima krcati su tijelima za dobrog vremena i praktički moraš baciti grudnjak na komad tratine koju želiš za sebe, jer dok dođeš do nje, netko će je već zauzeti. Ako se desila ikakva mini revolucija i fenomen jučer na Zrinjevcu, to nije bio defile stand-up komičara među kojima su mnogi još uvijek prištavo pogubljeni, nego gola činjenica da smo se zbrojili na travi, zapalili cigaretu i doživjeli grad kao vlastiti.

Ja bih prosvjede svaki tjedan. Postoji brdo izlika pod kojima bismo mogli razigrati Zrinjevac. Netko ti nije vratio kusur, donio ti je svijetlo pivo, a ti si tražio rezano, na Anteni puštaju iste tri stvari od Gunsa, Tine Turner i Nirvane, dečko ti je otišao u Irsku trbuhom za kruhom i nakon mjesec dana te zamijenio prenašminkanom sisatom Irkinjom... razloga za prosvjede ima koliko i pjesama na dobroj karaoke playlisti, a mi bismo u međuvremenu upisali u urbani CV seriju nezaboravnih open-air gradskih partija koji su Berlin, Amsterdam ili Barcelonu učinili onim što jesu.

Domaća stand up komedija je, meni bizarno, koliko prosječna, toliko popularna. Znači, užasno jako puno. Slušao sam razvikane momke u nekoliko navrata po gradskim štacijama i većina humora svodila se na libidinalne fore šesnaestgodišnjaka koji su jučer otkrili picu. Sve prepuno genitalija, sve na prvu, puno deranja, puno grimasa i gestikulacija. Prenapregnuto. Isforsirano. A premalo inteligencije i mentalnog gušta koje ista nosi sa sobom. Razočaralo me jučerašnje skandiranje 'Je l' vam pun kurac svega?' – 'Jeee!' i ini kul izljevi koji ne samo da nisu smiješni, nego su i impotentni. Očito je to krajnji doseg našeg umijeća prosvjedovanja, ne znam... Ali trava, ekipo. U travi je odgovor na sve što nam se događa i zašto nam se događa.

Jer, zamislite da smo nacija koja se fakat zna opustiti, koja ne pati od pomisli što će neki prolaznik misliti ako ležim raskrečen u parku i slušam mjuzu, ako mi nije bed sjesti pored ekipe koju ne poznajem i započeti priču ili uzeti gitaru i zapjevati pred random ljudima koji sjede u bližem radijusu. Jednom kada nam takva bezobzirnost postane rutina, bit ćemo spremi za bilo koji prevrat i prosvjed koji će – za razliku – imati učinak.

Za sada, ostaju nam fenomeni da se po gradskim parkovima najviše i najbolje opuštaju stranci, da će osam od deset ljudi radije sjesti na obližnju klupicu ili otići u birc na kavu nego se izvaliti, da smo na neku glupu foru prekonvencionalni za društvo o kojem snatrimo, za koje prosvjedujemo, u ime kojeg se sprdamo. Htjeli si to priznati ili ne. I ako je cijena javnih druženja po parkovima diktatura, totalitarizam i cenzura, onda sam totalni fan nazadnih društvenih uređenja.

Ukratko, hoćemo još.