Zajedno s dvije godine mlađom sestrom, Marko Stanković proveo je djetinjstvo i ranu mladost u zatočeništvu. Tragična priča počela je kad je njihovu majku, u poodmakloj drugoj trudnoći, napustio suprug.

'Očevim odlaskom vjerojatno je počeo mamin patološki strah da nam se može dogoditi i veće zlo. Njezin je odgovor bio da nas želi sačuvati među četiri zida. Sve je to bila njezina pretjerana briga i ljubav koja se graničila ili prešla u bolest. Ona je bila naš jedini oslonac, ali i žrtva, a nas dvoje žrtve takvog njenog stanja', priča Marko za Večernje novosti

Dvoje djece bilo je zatočeno sve do majčine smrti prije tri godine. Zahvaljujući programu Druga šansa pokušavaju nadoknaditi izgubljeno obrazovanje, pa su za godinu dana sa svim peticama završili četiri razreda.

'Majka nas je plašila pričama da će nas vani oteti otac ili će nas, ako budemo glasni, socijalni radnici ukrasti i zatvoriti... Govorila je da na svakom koraku vreba opasnost. I mi smo joj, naravno, vjerovali', priča Marijana.

Marko priča kako je majka 'svakodnevno stajala pored prozora u strahu da će joj netko oteti djecu, a daskama je pregradila i vrata i prozore kako ih nitko ne bi vidio ili da ne mogu izaći na ulicu'.

'Ako ne računamo to što smo živjeli izolirano, dane smo provodili kao normalna obitelj puna ljubavi. Igrali smo se uvijek u tišini da nas susjedi ne bi čuli, gledali smo televiziju, čitali novine', dodaje Marko.

Baka i djed nekoliko su puta prijavljivali socijalnim službama da su djeca zatočena, ali je njihova majka našla način da im doskoči i 'sačuva' djecu, pa ih je vodila u napuštenu straćaru u romsku mahalu ili ih je skrivala u manastiru Ostrog. Susjedima je majka lagala kako su djeca kod oca u Crnoj Gori.

Djeca su u zatočeništvu naučila engleski, Marijana je razvila zanimanje za umjetnost, a Marko za tehničke znanosti. Imao je jedan mobilni telefon, a u njemu samo jedan broj - majčin.

Kad im je majka prije tri godine umrla, preuzeli su ih baka i djed i uveli u život. 'Nitko za nas nije znao da postojimo. Imali smo dokument da smo rođeni i ništa osim toga. U policiji nam nisu vjerovali. Morali smo dovesti svjedoke da potvrde naš identitet', prisjećaju se dvoje mladih ljudi.

Djeca su se upoznala sa susjedima i svojim sugrađanima u Požarevcu, prenose Novosti, socijalizirala su se, pronašla svoje ljubavi. 'Obožavam život, obožavam ljude. Ujutro jedva čekam da se probudim. Meni je doživljaj samo šetati ulicom ili kad idem u školu', kaže Marko.

Na kraju, bez obzira na ono što su proživjeli, za majku i jedno i drugo imaju puno razumijevanje. Kažu kako ih je previše voljela, iako su svjesni kako to nije dovoljno opravdanje za njene postupke.