Genijalac broj 1: Otvoren, druželjubiv i omiljen u društvu

'To je dijete velike životne energije koje doslovno trči kroz život pa ga je ponekad vrlo teško pratiti. Budući da je izrazite mentalne brzine i shvaćanja, sve se kod njega događa brzo. Sve igre, mozgalice i zagonetke rješava prilično brzo i dalje traži nešto novo još izazovnije. Vrlo se lako oduševi novim stvarima i rado surađuje kao prava radilica. Ako mu damo ono što ga zanima, u njemu vidimo potpunu zaokupljenost i zanesenost', započinje svoju priču majka devetogodišnjeg djeteta s natprosječnom inteligencijom.

Majka kaže kako je život s njim veoma zanimljiv, ali i naporan, jer ponekad postavlja pitanja na koja ni ona ni njezin suprug ne znaju odgovore.

'Vrlo često postavlja pitanja o svemu - najviše o životinjama, biljkama, svemiru i Zemlji općenito. Puno ispituje, gleda dokumentarne emisije i čita. Muž i ja se trudimo dati mu što više, i kad ne znamo odgovor, iskreno kažemo pa zajednički pokušavamo naći rješenje najčešće putem interneta', priča majka.

Oduvijek bio drugačiji od druge djece

Od samog početka obitelj je puno razgovarala s dječakom, s tim da je i on sam počeo veoma rano govoriti.

'Bili smo svjesni da jako puno zna i razumije prije druge djece, no to smo pripisivali tome da se mi puno bavimo njime. Oduvijek je bio fasciniran znanošću i brojevima i to ga je jako zaokupljalo. Kad je krenuo u prvi razred, s lakoćom je zbrajao troznamenkaste brojeve u glavi, na papiru i po 10-tak znamenaka u nizu, razumio je razlomke i postotke i pretpostavili smo da ima talent za matematiku. Već kao petogodišnjak pokazao se kao jako dobar igrač šaha. Rješavao je sodoku, labirinte i ostale mozgalice. Zbog svega toga, odveli smo ga na testiranje gdje je pokazao sjajne rezultate u mnogim kategorijama posebno u mentalnoj brzini i sposobnosti logičkog zaključivanja', prisjeća se majka ovog malog genijalca.

Kod donošenja nekih zaključaka i shvaćanja stvari i situacija oko sebe uvijek je bio brži od druge djece iz svoje okoline.

'U interakciji s drugim ljudima bilo je komentara da ga se više treba učiti strpljenju i da bi trebao biti mirniji i sporiji. Pokušavajući ga razumjeti, trudimo ga se u pojedinim situacijama usporiti, no dajemo mu punu podršku, plasiramo mu mnogo mogućnosti i informacija pa neka se traži i nađe ono najbolje za sebe. Ponekad je zamorno, no mi mu ne želimo biti kočnica u njegovoj trci kroz život', smatra majka.

U vrtiću previše živahan, u školi odličan učenik

Odgajateljice u vrtiću smatrale su da je previše živahan i to nisu pripisivale njegovoj razini inteligencije. No danas kada je učenik drugog razreda osnovne škole, učiteljice ga gledaju potpuno drugačije i svjesne su njegove natprosječne inteligencije.

'Znao je završiti u kazni gdje je morao mirno sjediti ili ležati. Gledajući to iz današnje perspektive, osjećam da mu je biti miran pored toliko životne energije bila najveća kazna koju je mogao dobiti. Danas u školi ima jako dobar odnos s učiteljicom jer ga razumije i najčešće je puna pohvala. On je jako otvoren, uvijek spreman na suradnju. Posebno ga veseli to što mu učiteljica - kad napravi zadatke brže od ostalih - dozvoli igru dok čeka ostalu djecu. Prilično je otvoren prema drugoj djeci, pun je humora tako da uglavnom okuplja mnogo djece oko sebe. Imamo sreće što je veselo, otvoreno i razigrano dijete. Znao bi se žaliti kako mu je u školi sve presporo i dosadno. Međutim, ide mu odlično, uz minimalno truda postiže izvrsne rezultate, dobiva pohvale od učitelja, nema potrebe za dodatnim učenjem kod kuće pa je zadovoljan usprkos tom, za njega, presporom ritmu. Zaključila bih da voli ići u školu prvenstveno zbog društva i prijatelja i, naravno, odlično odrađenih zadataka', zaključuje ova majka.

Genijalac broj 2: Inteligentan i povučen

Majka drugog natprosječno inteligentnog djeteta, također devetogodišnjeg dječaka, kaže kako je njezin sin oduvijek bio mirniji i povučeniji, no to je nimalo ne čudi, jer su suprug i ona takvi. Usprkos tome, s njim su komunicirali kao s odraslim čovjekom.

'Oduvijek smo razgovarali s njim kao s odraslim i nikad nismo imali tabu tema. Tako i danas. Problem koji je ukazao na natprosječnu inteligenciju dogodio se dolaskom zamjenske učiteljice. Naše dijete sad je završilo 3. razred, a njegov intelektualni kapacitet detektiran je dosta kasno, krajem prošle školske godine. Zamjenska učiteljica uvijek se žalila na način odgovaranja našeg sina. Želim napomenuti da u školi ima sve petice i da je izrazito miran. Sin bi odgovarao tako da gleda kroz prozor, a ne u učiteljicu, ne bi igrao igre za koje bi smatrao da su previše djetinjaste ili da se kose s nekim uputama poput - ne smiješ dirati tuđe stvari bez pitanja. Kako se nikada nije žalila na neznanje ili neodgoj, postali smo očajni. U tom očaju smo dobili preporuku da ode kod psihologa. Rečeno nam je da to bude netko izvan škole. Tako smo i postupili i na preporuku otišli na testiranje i razgovor kod gospođe Cvetković Lay. Testiranjem je detektiran kao darovito dijete', prisjeća se majka.

Problema s okolinom do sada nisu imali, ali majka simpatično napominje da sada čekaju pubertet, jer ne znaju što on nosi. Ipak, svjesni su da je takvoj djeci teško funkcionirati u današnjem sustavu.

'Kao roditelja takvog djeteta mogu reći da nas hvata panika. Biti takvo dijete i njegov roditelj u našem sustavu jako je teško. Nažalost većina naših pedagoga, kako u školi tako i u vrtiću, nije educirana ili nema volje i želje baviti se tom temom. Pogotovo jer je svako dijete drugačije i samim time bi trebalo imati drugačiji pristup. Otkad u školi imaju potvrdu rezultata s njegova testiranja, ne nalazimo na puno razumijevanja. Od njega se očekuje da radi sve stvari kao i ostala djeca te mu se ne pruža puno mogućnosti. Sadašnja učiteljica mu je u dva navrata dala projekte koje je sa zadovoljstvom napravio u dva sata i sretan ih i entuzijastičan sutradan odnio u školu. Međutim, ako naše dijete pitate voli li školu, uvijek će reći da ne. Prošli smo faze kad smo ponedjeljkom govorili: Ma daj, vidiš kako nam je za vikend bilo lijepo i brzo će proći tjedan. A onda, krajem tjedna: Vidiš, još samo dan-dva i eto nam opet vikenda', objašnjava majka.

Takva djeca jako brzo uče pa im ponavljanja (kojih u školi zna biti dosta) budu dosadna, doživljavaju ih kao gubitak vremena.

'Da se njega pita, on bi preskakao razred. Rekao je da mu nije problem naučiti, jer onda ne bi trebao stalno raditi ista dosadna pitanja. A što se prijatelja tiče, i tako se baš i ne druži s njima i nije mu problem naći nove. No želim istaknuti kako nismo skloni akceleraciji u njegovom obrazovnom procesu. Više je razloga tome. Nažalost škola u koju ide nije pokazala neki senzibilitet prema toj mogućnosti, a i stručni tim mi se ne čini u potpunosti educiran pratiti njegove psihološke potrebe u tom slučaju', kaže majka.

Neugodna situacija kad se majku uvjeravalo kako dijete treba dovesti u red

'Kako se stalno žalio da mrzi školu i da ne želi ići (to je bilo prošle godine, u drugom razredu), shvatili smo da postoji problem koji treba riješiti. Za pomoć smo se obratili školskoj psihologici i pedagogici. Nakon poduljeg razgovora, rečeno mi je nešto u stilu: 'Vaše dijete treba imati red.' Uzvratila sam: 'Mislite li da dijete koje ima sve petice i aktivno se bavi sportom, uči strani jezik i pohađa radionice nema reda? Kako onda sve to obavlja i u svemu je dobar i hvale ga?' Ostale su zapanjene. Onda su mi rekle neka radim s njim nešto što će raditi ove školske godine. Opet sam uslijedila s protupitanjem: 'Dobro, nije problem, ali što će biti kad njegovi s gradivom dođu to tog dijela? Neće li tek onda nastati problem?' Opet su me u čudu gledale i nakon mojih argumenata jedna od njih me pogledala i rekla: 'Nadam se da smo vam pomogle', sjeća se majka.