Još i prije puta, prijatelj i ja vodili smo mini-diskusiju, on me uvjeravao da ćemo ‘pravu’ Afriku doživjeti jedino ako uzmemo hostel u centru Dakra, pa bila to i rupa, a moj je argument bio da je upravo kuća na N'goru ‘prava’ Afrika, jer je to istinski podsjetnik na kolonijalno nasljeđe. Na kraju ipak nisu presudili argumenti, već cijena, pa smo se tako našli baš na N'goru, gdje smo za 350kn po glavi dobili čitavu kuću na tjedan dana, zajedno s Djibrilom i njegovom ženom, koji će se čitavo vrijeme brinuti za nas. Osim gomile restorana i kafića, ležaljki i suncobrana na plaži, ovdje se smjestilo i niz rezidencijalnih kuća, pa i luksuzna vila ovdašnjeg ministra financija, a na otok hrle i surferi iz cijelog svijeta. Čest gost naše kuće je Stephane, poblajhani petnaestogodišnjak koji je privremeno napustio školu ne bi li cijelu veljaču jahao po senegalskim valovima. Ako želite hedonizam, N'gor je mjesto na kojem ćete brzo zaboraviti da ste u Africi. Moto jednog dakarskog hotela koji (u isto vrijeme kada se ovdje održava Svjetski socijalni forum) kaže ni manje ni više nego ‘Drugačiji svijet je moguć’, dok na plaži uživa neki bijeli par, posve odgovara i realnosti N'gora. Pred sam kraj boravka ovdje upoznajem stanovitog Muhameda (u Zapadnoj Africi svaki drugi nosi to ime, ako ne to onda Mamadou), koji mi najprije nudi hašiš, a potom mi kaže: ‘Okreni se, ovo je moja sestra, ako ti je zgodna, možete zajedno u kuću’. Ja odgovorim: ‘Ne, ne’, a on glumeći poluuvrijeđenost: ‘Zar ti moja sestra nije zgodna?’. Pokušavam se izvući pa kažem: ‘Ma jako je zgodna, ali ne radim to (seks za novce)’, a on me još par puta kasnije upita jesam li se slučajno predomislio. Ako si bijelac i imaš novca (dovoljan je prosječni zapadni budžet), u Africi je moguće sve – nije slučajno da se restoran pored naše kuće zove ‘Oaza’. Pitanje koja je ‘prava’ Afrika ima samo jedan odgovor: ima ih puno, a svaka ovisi o nama.

Čini se da je za Senegal vizu teže dobiti nego za Sjevernu Koreju. Najprije sam, još kad sam bio u Kairu, posjetio tamošnjeg ambasadora koji me dočekao u žutoj halji u nečemu što prije sliči na šupu nego na ambasadu, da bi on – nakon neuspjelog ping-ponga na liniji francuski-engleski (svi Senegalci ‘naslijedili’ su, ili prisilno naučili, francuski) – zaključio da je vizu jednostavnije srediti u Europi nego ovdje. Potom je prijatelj koji se taman zatekao u Berlinu posjetio tamošnju ambasadu Senegala i na njegovo ‘Kroejša?’ službenica odgovori: ‘Its bed. Its veri veri bed’. ‘Vaj bed’, upita on, a ona ‘Problems, problems’. Uglavnom ispalo je da treba ne par tjedana već par mjeseci da viza bude gotova, i da mi toliko mjeseci naprosto nemamo. Na kraju smo, ne pitajte kako, do viza nekako uspjeli doći preko Pariza i to samo par dana pred putovanje. Kada smo neki dan u Dakru posjetili Ministarstvo vanjskih poslova pokušavajući ‘single-entry’ pretvoriti u ‘multiple-entry’ i tako sačuvati plan da poslije Senegala idemo u Mali, te da se na kraju opet vratimo u Dakar odakle imamo povratni let, suočili smo se s još jednom varijantom birokracije. Iznenađujuće pristojni policajac uputio nas je nekom službeniku u Ministarstvu koji nas je dočekao u papirima ispunjenom uredu i odmah obavio pet-šest različitih poziva ne bi li saznao što je moguće uraditi. Sve je umalo pošlo posve krivo kada sam se, krivo poučen njegovom opuštenošću, počeo igrati s dva pečata koja su me izazivala sa stola. ‘Pa ne možete se tako ponašati, ovo je moj ured, vi ste u državnoj instituciji’. Potom je mahnito sklonio pečate da ja ne bi slučajno još jednom došao u istu djetinjastu napast. No svejedno ishod nije bio sretan: ‘Multiple-entry’ ne dobivamo, i ovako imamo sreće, kaže nam: ‘predsjednik Wade je isključivo zbog Svjetskog socijalnog foruma dao naredbu svim ambasadama da se vize umjesto za tri mjeseca izdaju po kratkom postupku’. Ali, naravno, ‘single-entry’, jer zašto bi netko više puta ulazio i izlazio iz zemlje. U Mali idemo svejedno, pa makar morali kupiti novu avio-kartu iz Bamaka.

Malarija i ostale paranoje

Jutra u Dakaru, gotovo ritualno, počinju na isti način. Uz doručak s pogledom na Atlantik obavezno ide tableta antimalarika. Komaraca, barem zasad, nije bilo nešto naročito mnogo, ali opreza nikad dosta. Uostalom, Afrika prestaje biti apstrakcija onaj tren kada vam u Službi za epidemiologiju zaraznih bolesti ubrizgaju sljedeća cjepiva: hepatitis A i B, tetanus, koleru, trbušni tifus, žuta groznicu, polio. Plus, već uobičajena opasnost od dijareje. Kada sam prije nekih pola godine dobio poziv od Samira Amina da sudjelujem na Svjetskom socijalnom forumu u Dakaru, nisam još znao što me čeka. No odlazak na Zeleni brijeg unio je ‘svjetlo’ na dotad apstraktnu točku Zapadne Afrike. Sada, ovdje, sve te bolesti ponovno postaju apstrakcije: komaraca ima prilično, i bodu svaku noć; najgore je kad se zavuku pod mrežu, pa umjesto sigurne zone krevet postane kavez s nevidljivom i iritantnom zvijeri koja svojim zujanjem podsjeća na malariju. No, već nakon par dana, antimalarici su ritual, a stav spram malarije: ‘Ako ću je i dobiti, briga oko toga me sigurno neće spasiti’. Isto je i sa svime ostalim, eventualno oprez oko pitke vode i izbjegavanje svježeg voća i leda, a sve ostalo – ako djeca u dakarskom ‘Gradu smeća’ mogu hodati bosa, valjda ja mogu u japankama? Jedna od najvećih zamki, na tragu uzaludnog traganja za ‘pravom’ Afrikom’, je upadanje u standardni klišej: ‘Afrika je puna bolesti, svi umiru od side i gladi…’. Afrika doista jest siromašna i posvuda nedostaju osnovni resursi, ali ljudi žive i preživljavaju kao i drugdje, čak i u nesnosnim uvjetima, uzdignute glave, brinući se, kao i većina ljudi na svijetu, za vlastitu obitelj i koliko-toliko dostojanstven život.

Afrika je puna smeća. Koševa za smeće nema skoro nigdje, kanali pored glavnih cesta popunjeni su plastičnim bocama i papirom. Nema apsolutno nikakve navike da ljudi smeće ne bacaju kroz prozor busova ili automobila, neovisno o čemu se radilo. Ali, bilo bi krivo olako optužiti Afriku za nemar spram okoliša. Kao što je Moqattam, gdje desetine tisuća Zabbaleena preživljava reciklirajući smeće Kaira, simptom korumpirane Mubarakove politike, tako je i afričko smeće velikim dijelom krivica Zapada. U senegalskom ‘Gradu smeća’ dočekuje nas Papa Ndiaye, koji je početkom 90-ih osnovao udrugu reciklatora ‘Association Bokk Diom des Récupérateurs et Recycleurs de Mbeubeuss’. Problem je u tome što oni zbrinjavaju svo smeće Dakara, oko 460,000 tona na godinu. No umjesto da se Mbeubeuss unaprijedi, vlada ga za nekih mjesec dana misli potpuno uništiti, s jedne strane pod izgovorom da zagađuje okoliš i uzrokuje zdravstvene probleme tamošnjem stanovništvu (što je sve istina), s druge strane jer je to uvjet a koga drugog nego Svjetske banke koja onuda gradi autocestu. Zašto je upravo Mbeubeuss prije posljedica razvoja Zapada nego same Afrike? Bitan dio ovdašnjeg smeća sastoji se od elektroničkog otpada. Ukratko, zapadne države jadnoj Africi doniraju stare kompjutore, dvd-playere, televizore, printere, telefone, skenere, kablove i sve ostalo što im zbog zastarjelosti više ne treba, a Afrika to sve prihvaća premda se većina opreme već nakon par godina pokvari i završi na smetlištu. Logika je jasna: umjesto da Zapad zbrinjava taj otpad, elegantno ga izvozi u Treći svijet. Elektronički otpad je najbrže rastuća grana otpada (3-5% godišnje) i na godinu ga se proizvode oko 50 milijuna tona. Ako pred sobom imamo podatak da je do kraja 2008. manje od 5% afričke populacije koristilo internet (naspram 70% u razvijenim državama), onda je jasno da se ovdje radi o još jednom zločinu Zapada nad Afrikom: ‘Pomoći ćemo vam da se kompjutorski opismenite, ali pod cijenu da zbrinete svo naše smeće’, kao što je to slučaj i s ‘humanitarnom pomoći’ po Africi: ‘Pomoći ćemo vam milijunima, ali pod uvjetom da upravo nama prodate svoje hidroelektrane, javne servise, zemljišta i sve ostalo’.

Obrnuti rasizam i postkolonijalizam

Uvjerljivo najgori osjećaj kolonijalizma dosad: ne mogu više izdržati svaki dan jesti ad hoc spravljene verzije tjestenine ili prženih krumpirića, pa odlazim u jedan od tri libanonska restorana u gradu, pod imenom Farid na Rue St. Vincens. Pred ulazom prosjak, unutra golema terasa sa zeleno-svjetlećom fontanom, sve prazno osim trojice bijelaca za jednim stolom; kasnije za drugi stol stižu majka, baka i mali klinac, Francuzi. A potom i nekih četvero s čije torbe mogu razaznati da upravo stižu sa Svjetskog socijalnog foruma (‘Drugačiji restoran je moguć’). Nema goreg nego u Africi doći na mjesto na kojem su samo bijelci. Obrnuti rasizam? Ili naprosto zgražanje nad zrcalnom slikom – jesam li isti kao i oni? Umjesto da jedem autentičnu afričku hranu, tražim sigurnu oazu s predvidljivim okusima? Tješim se izgovorom: ipak sam vegetarijanac, i zašto bi mi se uopće svidjela svačija kuhinja? Još jedan osjećaj obrnutog rasizma: na putu od Kayesa prema Bamaku s nama u busu 15h putuje neki bijelac sa šiltericom. Nimalo potrebe da ga upoznam. (Na kraju, to je Dirk, simpatični Nijemac koji je po Africi već 3 mjeseca, krenuo iz Maroka, preko Mauretanije do Senegala, pa potom Mali, a otuda u Burkinu Fasso). Upoznajemo se tek po izlasku iz busa u Bamaku, a sada je s nama u istom smještaju kod Muhameda. Slična scena: u jedinom vegetarijanskom restoranu u čitavoj Zapadnoj Africi 10-ak starijih Francuza. Dolazi golemi bus po njih. Muhamed kaže da im je to ‘poklonila’ malijska vlada, pošto su se ovi bavili humanitarnim radom u nekom selu, ali umjesto da odbiju takav velikodušni a pretjerani poklon i zatraže neki omanji kombi, Francuzi pristaju na postkolonijalizam. Sad, jesam li i ja u nekim situacijama poput njih? Kad se razbacujem vodom perući zube koristeći vodu iz boce umjesto iz pipe, ne bi li izbjegao dijareju? Ili, kao onomad u Kairu, kad je nekih 500-ak metara za mnom trčao neki klinac povikujući nešto nerazumljivo, ja bio uvjeren da je to samo još jedan od mnogih koji mi žele nešto podvaliti (‘svi su oni isti’: rasizam?), a on me samo htio upozoriti da mi iz džepa viri 200 egipatskih funti koje su mi svaki čas trebale ispasti. Ili, ova gesta: Djibril me je već prvih dana naučio koje će riječi izmamiti osmijeh i odobravanje kod svakog Senegalca: ‘Njokobok’ i ‘Njofar’. Kasnije se uvjeravam da se čak i napornih uličnih prodavača moguće riješiti lako, na taj ljubazan način. No jesam li tada isti poput onih dosadnih njemačkih i američkih turista na našoj obali koji si govoreći ‘pivo’ i ‘hvala’ utvaraju da su postali Hrvati?

Prije odlaska na prijateljsku utakmicu između Senegala i Gvineje na stadion Léopold Sédar Senghor, izgledom poput svemirskog broda a kapacitetom za nekih 60,000 ljudi, postavljamo Djibrilu logično pitanje svakog opreznog Europljana (i k tome još navijača-amatera): ‘Kakvi su senegalski navijači?’ Pomalo iznenađeno i začuđeno uskoro će nas uvjeriti da su utakmice ovdje nešto drugo. Kao pravi navijači, uranili smo čak 2 sata pa smo lutali okolnim slamovima u potrazi za hladnom Gazellom, lokalnom pivom koja dolazi u simpatičnom pakiranju od 0,66L. Pokušavajući pronać fino mjesto pred stadionom, uporno na svakih 5 metara nalazimo na mrtvi leš ovce ili koze iza zidića, i tako 3 ili 4 puta, sve dok ipak nismo našli mirno mjesto s pogledom na Senghora. I već se ovdje otkrilo što nam je Djibril htio reći, od nekih 20,000 ljudi koliko je došlo na utakmicu bili smo jedini s pivom u ruci (‘You can leave the Ghetto, but the Ghetto won't leave you’). Po ulasku na stadion još jedno čuđenje: kao što sam na meeting Lule i senegalskog predsjednika ušao s golemim ruksakom a da nitko nije ni provirio u njega, i ovdje ista ‘procedura’. Naprosto pokažeš ulaznicu i to je to. A unutra očekuje nas sve samo ne utakmica: izgleda kao da je navijačima važnije plesati i svirati po tribinama nego gledati što se zbiva na terenu. Sve nalikuje na golemi festival. Vuvuzele, bubnjanje, pljeskanje, plesanje. U poluvremenu pak pauza za moljenje, na improviziranim tepisima pred stadionom. U Africi je sport mnogo više od sporta.

U idućem nastavku crtice s 45h dugog puta od Dakra, preko Khidre i Kayesa, do Bamaka