Kako je tportalu potvrđeno, zahtjev se trenutno nalazi u Ministarstvu poljoprivrede i očekuje se da će biti usvojen do kraja ove godine, a potom kreće procedura na razini Europske unije. Službeni podnositelj je Udruga drniški pršut, koja je isti postupak provela i za drniški pršut. Od sličnih proizvoda na isti način zaštićeni su još dalmatinski pršut i dalmatinska panceta.

'Cilj zaštite je postizanje veće cjenovne kategorije i stvaranje identiteta i prepoznatljivosti, a izravna veza nekog proizvoda s određenim zemljopisnim područjem daje dodatnu vrijednost i prepoznatljivost samom području, te pridonosi razvoju ruralnog turizma', objasnili su za tportal u Ministarstvu poljoprivrede.

Oznaka zaštite zemljopisnog podrijetla često se miješa s oznakom izvornosti proizvoda, od koje se ipak razlikuje po podrijetlu uzgoja životinja: u prvom slučaju, naime, sirovina nije nužno proizvedena na istom području i štiti se prije svega način i tehnologija njene obrade. Kod dalmatinske pečenice upravo to je specifičnost zbog načina soljenja, dimljenja, sušenja i zrenja. U zahtjevu za zaštitu veliku ulogu igra i stoljetna tradicija ove delicije, dok se želi dokazati da karakteristike pečenice izravno ovise o prostoru na kojem se ona priprema, te da on ne može biti jednak u drugom podneblju i drugačijoj tradiciji.

Provjera na 53 točke

Po službenim podacima do kojih je došao tportal, na području Dalmacije u ovom trenutku se godišnje proizvede oko 120 tona dalmatinske pečenice. U kratkom razdoblju plan je dosegnuti 200 tona, dok je za istek petogodišnjeg razdoblja postavljen cilj od 400 tona.

'Očekujemo rast tržišta, proizvodnje i izvoza, a pravilo je da nakon postupka zaštite i cijena proizvoda naraste za 30 do 50 posto', kazao je za tportal predsjednik Udruge drniški pršut Zvonimir Marin. Ubuduće će, nada se, biti strogo propisana tehnologija odvajanja mesa, njegove pripreme, obrade i stavljanja na tržište, a isti put već se prošao prilikom zaštite drniškog pršuta.

Pečenica se proizvodi od rashlađenog ili smrznutog dugog leđnog svinjskog mišića, a u konačnici je trajni suhomesnati proizvod bez kosti. Za razliku od pršuta, njegovo zrenje traje od jednog do maksimalno tri mjeseca. Proizvodna cijena jednog kilograma doseže oko 80 kuna, a u maloprodaji doseže oko 120 kuna.

'Svaka faza proizvodnje je pod strogom kontrolom ovlaštenih tvrtki, te hrvatskih inspektora i europskih inspektora: provjere se obavljaju na ukupno 53 kontrolne točke. Prati se datum i vrijeme soljenja, sastav začina, temperatura prilikom tog procesa, zatim postupak pranja, vješanja, cijeđenja i dimljenja, vrsta i porijeklo drveta za dimljenje, pa vrijeme i uvjeti zrenja, količina vlage i temperatura, način pakiranja i otpreme…', nabraja Marin tek neke od strogih pravila. Na koncu, objašnjava, pečenica prolazi i kontrolu Hrvatskog veterinarskog uvjeta, koji provjerava jesu li nakon 53 kontrolne točke dosegnute kvaliteta i specifikacije propisane zaštitom. I tek tada udara se pečat i izdaje certifikat.

Problem nedostatak sirovine

'Nije to jednostavan posao, ali treba negdje krenuti. O zaštiti izvornosti nijednog proizvoda zasad ne razmišljamo jer nemamo dovoljno sirovine, to je ipak državni problem. Nekada smo ovdje u Drnišu imali jednu od najvećih farmi u bivšoj državi, danas malo ili ništa', objašnjava Zvonimir Marin. Njegova udruga trenutno okuplja 16 proizvođača iz Drniša i okolice, među kojima su troje s kninskog područja (Oklaj, Unešić i Ružić), jedan iz Biskupije, a primit će i jednoga iz sela Maovice u Vrlici. Kako kaže u polušali, 'i on i cijelo njegovo selo uvijek su disali drniški'.