Kako to da se nitko ne usudi pitati članove UHDDR-a zašto je Tomislav Merčep i dalje predsjednik te udruge, iako se protiv njega vodi sudski proces za ratni zločin? Merčep, kao predsjednik Udruge i kao bivši zapovjednik obrane Vukovara, nastupa u medijima, pozira pred kamerama, rukuje se s ministrima, kao da se istodobno protiv njega ne vodi izuzetno neugodan i kompleksan sudski proces. Možda gostuje i u školama? Zašto ne?
Bilo je nešto zloslutno na toj fotografiji: Tomislav Merčep na godišnjici obilježavanja pada Vukovara, u koloni, u invalidskim kolicima, tik do Starog Jastreba. Baš kao što je bio i jesenas, ranije, na 22. obljetnici osnivanja 204. Vukovarske brigade, kada je i ministar obrane Fred Matić istaknuo da mu je posebna čast da su tu svi zapovjednici obrane Vukovara.
U međuvremenu je Merčep bio i u Saboru, na obilježavanju Dana neovisnosti Hrvatske, a potom i na Danu policije, uz ministre i ugledne uzvanike.
Tomislav Merčep je predsjednik moćne i brojne braniteljske udruge, uglednik i nositelj odlikovanja, bivši visoki državni dužnosnik, bivša stranačka zvijezda, čak jednom i kandidat za predsjednika države.
Negdje između svih tih svečanosti i izjava koje gospodin Tomislav Merčep kao lider Udruge daje oko važnih tema valja se sudski proces. Tek sada Tomislavu Merčepu sudi se zbog ubojstava, zlostavljanja i pljačke srpskih civila na zagrebačkom, kutinskom i pakračkom području, zločina koji su počinjeni prije dvadesetak godina.
U ponedjeljak, uz uglednike, na komemoraciji, a onda dan-dva kasnije na sudu.
Proces slabo napreduje, mnogi svjedoci naprosto se ne sjećaju ni kakvu je dužnost tih ranih devedesetih godina obavljao Tomislav Merčep, niti jesu li ga uopće tamo viđali. Drugi su ga viđali, ali ne u borbenim situacijama. Suborci se osobito loše sjećaju. A onda opet: evo svjedoka, pripadnika policije, koji su kasnije iskapali leševe. Evo i svjedoka, kojima su tamo nestala djeca, braća, muževi. Tijela, leševi, kosti... izviru sada već nekako na jedvite jade na površinu, ali daleko je raspetljavanje toga tko je ta tijela zabio u zemlju. I tko je ta tijela prije sakatio i mrcvario.
To je ta strašna točka koju može pokrenuti samo pokajanje. Propitivanje onih koji su vidjeli, svjedočili. Želimo li sudjelovati u tome do kraja? Ako ustrajno tvrdimo da nismo vidjeli, hoće li to posve nestati?
Može li se u Hrvatskoj dogoditi trenutak da će branitelji sami reći da na čelu jedne braniteljske udruge ne žele branitelja kojeg se sumnjiči da je počinio ratni zločin? Može li ministar branitelja možda otvoriti to pitanje? Ili se ne usudi?
Ako se branitelje tretira kao posve nedodirljivu, povlaštenu kastu, kojoj se nitko ne usudi reći da Tomislav Merčep ne bi smio biti na čelu jedne braniteljske udruge, niti ponosno krstariti po svim tim svečanostima pod državnim protokolom, onda je nešto jako otišlo ukrivo.
Onda se ni Predrag Matić ni itko ne smije čuditi kad im Tomislav Josić objavljuje maltene odcjepljenje Vukovara od matične države. Da im poručuje i zabranjuje da se pojave u Vukovaru. Da im određuje gdje smiju a gdje ne smiju hodati. Jer su članovi njegova stožera tako odlučili. Ne može ministar malo zazivati to da su branitelji ispred politike, pa se onda malo čuditi ako oni odluče konzumirati taj njegov prijedlog.
Tomislav Merčep, kao sada već gotovo neizostavan sudionik mnogih državnih svečanosti, zapravo oslikava to višegodišnje hrvatsko lutanje oko tretmana branitelja, tu rastrganost između potrebe da im se podilazi pod svaku cijenu i straha od nepoznatog.
Može li se 2013. reći da braniteljska iskaznica ne jamči da je ta osoba časna i moralna i vrhunski domoljub i neupitan autoritet? Može li se reći da Tomislav Merčep ne bi smio biti lider UHDDR-a? Da je šteta za tisuće iskrenih i moralnih branitelja to da ih reprezentira upravo Merčep?
I nitko da bi prišao, i priupitao: zašto je Merčep nedodirljiv? Zato što proces još traje? Možete li ga barem suspendirati dok traje proces? Pa ako se dokaže da je nevin, da je posve anđeoski nevin, neka gospodin Tomislav Merčep dobije i spomenik.
Dvadeset i tri godine izmjenjuju se već vlade i vlasti, a dr. Franjo Tuđman je propustio povijesnu priliku da iskorijeni problem u nastajanju, dopustio je, ili upravo aktivo bodrio, guranje pod tepih ratnih zločina; vlada Ivice Račana nije se usudila, pa sve do današnjih dana – Hrvatska se nije iskazala u čišćenju mrlja na vlastitoj savjesti. Ne ide pa ne ide.
Sada kada se već smirenije slaže mozaik novije hrvatske povijesti, kada je neupitno to da je Hrvatska oslobađala okupirana područja, kada je neupitno 'tko je prvi počeo', kada je neupitno da je Hrvatska pobijedila i da je rat gotov, može li se dogoditi čistilište i u vlastitim redovima, priznati tko je zloupotrijebio hrvatstvo i pod krinkom hrvatstva krao, sakatio i ubijao?
Čim se dođe do konkretizacije, odmah nastupa amnezija. Sudski proces jedva napreduje. I evo nam Tomislava Merčepa na proslavi Dana neovisnosti 2013. Pa na Danu policije. Pa u Vukovaru, tik do Starog Jastreba.
Gotovo tužno, nakon tolikih godina, kad se već mnogo hladnije promišlja nastajanje hrvatske države, na svečanostima na kojima se slave lijepi i herojski trenuci, Tomislav Merčep, bivši političar i 'kontroverzni branitelj', i dalje se gura pred kamere. Zapravo ne sam, na rukama brojnih branitelja udruge koji ga biraju, svemu usprkos, kao da ga baš žele pokazivati, kao da su upravo ponosni na sve to 'kontroverzno'.
Tomislav Merčep, bivši političar i 'kontroverzni branitelj', podsjeća nas tako na svim tim svečanim fotografijama da još uvijek nije napravljen rez: gdje završava herojstvo, a počinje – mrak.
Što jest hrvatstvo, a što zločin.
Što jest hrvatstvo, a što ustašovanje.
Tomislav Merčep zapravo već jest spomenik, živući spomenik hrvatske neodlučnosti i nesigurnosti da se raščlani domoljublje od zla.
