Bio je to govor za starce bez perspektive za mlade koji je završio u svađi i nepoštivanju Sabora, dojmovi su to koje je obraćanje Zorana Milanovića ostavilo na političkog analitičara Žarka Puhovskog. Komunikologinja Smiljana Leinert-Novosel smatra pak da je premijer trebao pokazati barem malu dozu empatije kada je govorio o poraznim brojkama, nezaposlenosti i ostalim teškim temama
'Govor koji je trajao nešto više od sat vremena prvih 45 minuta izgledao je kao rutinski izvještaj, osim što je usto Milanović stalno prozivao krivce za trenutačno stanje. Izvještaj je na kraju završio u svađi oko lexa Perković i ćirilice. Također mu je bilo nepotrebno pametovanje univerzalnosti ovlasti za progon ratnih zločina', kaže nam Puhovski. Premijeru zamjera što je ponovno svađom oko poslovnika i prekoračenja predviđenog vremena jasno pokazao podcjenjivački stav prema zakonodavnoj vlasti, tj. Saboru.
Smatra kako je Milanović u izvještaju ispustio jedan bitan segment, a to su međunarodni i međususjedski odnosi. Također poručuje kako je njegov govor bio 'za starce koji jedva preživljavaju, a ne za mlade ljude kojima treba nekakva perspektiva'.
'Milanović bi htio biti nacionalist u odnosu na EU, ali ne i u odnosu na srpsku manjinu – a to ne ide tako', rekao je Puhovski.
'Ništa nije rekao što bi Vlada mogla učiniti. Očekuje se ipak da kaže koji su im planovi', zaključuje.
Komunikologinja Smiljana Leinert-Novosel govor ocjenjuje profesionalnim i korektnim, no dodaje da je u prvi plan stavljen sadržaj, a ne odnos s publikom, tj, saborskim zastupnicima i građanima.
'Nedostajalo je empatičnosti, licem i mimikom, da verbalno i neverbalno budu u skladu. Sve što je govorio nisu bile dobre stvari. U takvoj situaciji treba obazrivo govoriti', smatra.
Ipak, tako dugom govoru potrebna je poanta, znakovit završetak, a toga nije bilo. Tome je pridonijelo prekidanje premijera od strane predsjednika Sabora Leke zbog prekoračenja minutaže. Leinert-Novosel ipak smatra kako u takvom trenutku nije trebalo trenirati strogoću jer nije probio termin za sat vremena, već za pet ili deset minuta, što je, smatra, manje bitno.
Zaključuje kako je očito da premijer nije bio dobro pripremljen. Dovoljno je usporediti njegov govor s obraćanjima naciji američkih predsjednika. 'Oni gotovo da govor znaju napamet koliko su ga vježbali zajedno sa svojim savjetnicima', kaže Leinert-Novosel. U usporedbi fonograma Milanovićevog govora i pisane verzije vidljivo je da se uglavnom držao svega napisanog, no nije odolio da ne ubaci pokoju izjavu koja nije bila predviđena, poput 'Tko se zadnji smije, obično se ne smije' ili komparacija s europskim zemljama koje smo već nabrojili
