Milanovića su skoro svi otpisali, ali oni koji su u redovima socijaldemokrata ipak sakupili dovoljno hrabrosti da istaknu svoje moguće predvodničke želje nisu dobili osobitu javnu potporu. Niti Zlatko Komadina koji je vrlo općenito objavio da će se jednom i on sam ipak natjecati za šefa partije, a niti Tonino Picula, koji je objelodanio da bi u određenim presudnim okolnostima ipak pristao preuzeti i dužnost šefa stranke i odgovornost premijera. Milanović je poslije dvostrukog europskog debakla doživio još jedan težak poraz na lokalnim izborima u Vukovaru, ali su oni koji bi možda htjeli drugačije vladati unaprijed otpisani kao birokratsko staro željezo, isprazni frazeri i ljudi bez ikakvih liderskih sposobnosti, bez obzira što je Komadinu nemoguće pobijediti na izborima za župana u Primorsko-goranskoj županiji, a Picula već dva puta za redom dokazao svoju apsolutnu premoć na izborima za člana Europskog parlamenta.

U ovakvoj Hrvatskoj još uvijek vrijedi pravilo da se prvo broje mane, pa tek onda traže neke moguće vrline, dok je ono što su ova dvojica postavila kao najvažnija i ključna pitanja (tko su i što su socijaldemokrati) praktički zaboravljena, čim su ih izrekli u javnosti. Hrvatsku javnost zanima samo vlast i tko će ostati na vlasti, samo osobe, a ne vrijednosti, samo priroda, a ne smisao i održivost neke nove vlasti. Samo osude, tračevi i podmetanja, ali ne i rasprava o onim dubokim i temeljitim promjenama, koje su Europu u kojoj je od petnaest članica prije dvadesetak godina vlast obnašalo čak trinaest socijaldemokratskih i ljevičarskih vlada, pretvorilo u krizni sraz tradicionalnih i radikalnih stranaka, u kojoj i lijevi i desni centar gotovo panično strahuju od ekstremista, nacionalista, populista i diktatora.

Čir na želucu SDP-a

Tako se i u prvim izdanjima borbe za novu vlast u oronuloj hrvatskoj socijaldemokratskoj stranci mnogo više raspravljalo o Komadininom čiru na želucu, zbog kojeg je nakon šest mjeseci dao ostavku na mjesto Milanovićevog ministra, nego o njegovoj prevratničkoj izjavi da se SDP pretvorio u stranku 'liberalnih tehnokrata', dok je velik broj onih koji su na sva usta hvalili Piculine izborne uspjehe odjednom otkrio sve njegove mane (nije karizmatičan, nema političku težinu, ne zna voditi velike sustave, a sve zamata u blještave kabinetske fraze), čim je iskoračio kao jedini kojeg je opće biračko tijelo proglasilo sposobnim i odgovornim političarom. Njegova razmišljanja o 'zagubljenoj duši stranke' koja je izgubila kontakt s intelektualnom većinom, mlađim generacijama i ljudima koji su bačeni u ponore socijalne bijede, velikim su dijelom odbačena tek kao prazne i ljigave fraze, bez obzira što se Zoranu Milanoviću ponajviše prigovara što se okružio neznalicama, ulizicama, karijeristima i prodavačima magle, koji uživaju u političkom kanibalizmu.

A ono što je već pokopalo SDP, velikim se dijelom svodi upravo na ono o čemu su tek sada ipak progovorili i Komadina i Picula: nedostatak vizije, gubitak odgovornosti, provala bahatosti, teror amaterizma i iluzija o svevlasti na vlasti, pa se čini sasvim prirodnim i opravdanim, kada veliki dio glasača više ne može pronaći neku bitnu razliku između SDP-a i HDZ-a, dok Milanovićeve samohvale o poštenju, moralu, odgovornosti, redu i radu, postaju sve uzaludnije, prozirnije i licemjernije. I dok čak i neki okorjeli ljevičari uzdižu Kolindu Grabar Kitarović zbog njezinog međunarodnog ugleda, malo tko spominje da je i Tonino Picula bio vrlo uspješan ministar vanjskih poslova, za vrijeme čijeg mandata je Hrvatska postala službeni kandidat za članstvo u NATO-paktu i Europskoj uniji, potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao prvi pravi hrvatski europski dokument, u Zagrebu okupila još uvijek nenadmašan broj šefova europskih država i vlada (Zagreb summit) i odlično pripremila sve što je trebalo pripremiti za isticanje hrvatske europske službene kandidature, bez obzira na Sanaderove huškačke skupove, koalicijsko bezumlje, neprijateljsko europsko i regionalno okruženje i tešku bitku oko konačnog političkog priznanja omrznutog, ali ipak neizbježnog Haaga.

I dok se Kolindi Grabar Kitarović boravak u inozemstvu koji joj je omogućio dodatni odmak od dnevnog HDZ-a pripisuje kao vrhunska mudrost, Piculi se prigovora da je 'izbore dobio iz europskih kabineta' (ministar policije Ostojić, kojemu malo tko vjeruje da podjednako štiti sigurnost i interese svih građana), bez obzira što je Picula Hrvatskoj mnogo više pomagao u Bruxellesu nego neki od Milanovićevih ministara koji u Zagrebu neprestano dokazuju da ne znaju što rade, čak i kada nešto rade. Picula se u Bruxellesu i Strasbourgu zalagao za ribarstvo, obranu hrvatskih autohtonih proizvoda, spas regionalne trgovine, a zajedno sa zastupnikom Stierom probudio novo zanimanje za sudbinu BiH, dok je kao potpredsjednik Parlamentarne skupštine OESS-a bio odabran da nadgleda izbore u Moldaviji, Kazahastanu, Rusiji, Gruziji i Armeniji.

Gluma, pa sadržaj

Ovo je bilo potrebno napisati, budući da se hrvatska javnost utopila u vrlo jednostranim političkim procjenama, koje u prvi red stavljaju karizmu, odlučnost, velike geste, osobne dojmove i predvodničku nedodirljivost, bez obzira na sve ono loše što je u znaku takvih modela doživjela i u Sanaderova i u Milanovićeva vremena. Na prvo mjesto gluma, pa tek onda sadržaj. Bez obzira na sve europske pobjede, Piculu se otpisuje zbog toga što je još prije sedam godina izgubio jedne stranačke izbore u sukobu s 'odlučnim, mladim i modernim' Milanovićem, bez obzira što se Komadinu ismijava zbog njegove poslovične uglađenosti, u SDP-u nema drugih koji bi se bar s donekle zamjetnim izgledima mogli suprotstaviti Milanoviću, a pogotovo ponuditi viziju nekog drugog i drugačijeg SDP-a. Njihove šanse još uvijek nisu velike, a kako će odmicati vrijeme, sve će više izbijati na površinu i njihove moguće osobne netrpeljivosti, ali, s Piculom ili Komadinom, SDP dobiva novu šansu da ponovno preispita svoje vizije, sposobnosti, mogućnosti i dosege.

Socijaldemokracija u Europi općenito prolazi duboku krizu, poglavito zbog nedostatka pravih predvodnika i novih ideja i beskonačnih trzavica u većini koalicijskih vlada, a u znaku opće krize, kada se i klasični i mladi glasači okreću radikalnim idejama, onima, koje i kod kuće, i u inozemstvu, prvo traže neprijatelje, a tek onda razmišljaju o posljedicama. U mnogim zemljama socijaldemokrati su optuženi kao vinovnici globalne krize zbog politike rasipanja na prijelazu stoljeća, dok se do sada nisu uspjeli oduprijeti diktaturi nametnute oskudice, koja sve svoje dospjele račune ispostavlja na račun najsiromašnijih. O takvim stvarima treba raspravljati i SDP u Hrvatskoj, o takvim su stvarima počeli govoriti i Picula i Komadina, a to nipošto nije 'obnova staromodnih ideoloških dogmi', već pitanje sveukupnog političkog preživljavanja. Svaki čovjek ima pravo na odabir vlastitih vrijednosti, a vlast se mora odreći uzaludnog prepravljanja duša. I tu je možda najveća snaga Komadine i Picule. Oni nemaju osobnu karizmu, ali dosljedno zagovaraju novo dostojanstvo politike.