U Čileu su spasili zatrpane rudare i odmah smijenili krivce, a predsjednik nije pobjegao nakon prvih kritika, već je bdio uz okno. Čile je tako obnovio svoj imidž i učvrstio nacionalni identitet, ne potonuvši usred krize u politička prepucavanja. A Hrvatskoj ostaje da se uči…
Niti engleska kraljica nije mogla odoljeti znatiželji da upozna trideset i četvrtog junaka iz veličanstvene sage o čudesnom spašavanju trideset i trojice čileanskih rudara. Sebastian Pinera (60 godina), 35. predsjednik Čilea (od 11. ožujka ove
godine), milijarder, političar, medijski magnat, harvardski student i osnivač mnogih demokratskih zaklada (prava žena, gospodarski razvitak, izgradnja institucija), već je i prije te iznimne globalne priče pripremio svoje nastupne državničke posjete Engleskoj, Njemačkoj i Francuskoj, ali nakon neočekivanog uskrsnuća zatrpanih rudara, u čijem spašavanju je i osobno odigrao vodeću ulogu, ništa više nije moglo ostati samo onako kako je bilo zamišljeno, pa tako ni ta predsjednička putovanja.
I u Londonu, i u Parizu, i u Berlinu, Pinera je ovih dana primljen kao globalna zvijezda i uzoran državnik, dovoljno velik, slavan i poštovan da ga čak i Elizabeta Druga dodatno pozove na sastanak na kojem joj je – kao i svim europskim državnicima – poklonio kamen iz dna rudnika u kojem su 69 dana bila zatočena 33 čileanska rudara. Kamen iz čileanskog rudnika je za europske vrhovnike kao znak da se 'rodio novi Čile, koji u svijetu više neće pamtiti samo po potresima i diktaturi generala Pinocheta'. Kamen iz oslobođene grobnice, kao novi kamen temeljac za globalno obnovljen ugled, baš kao što su i kamenje s Mjeseca svojedobno poklanjali Amerikanci, da bi urbi et orbi dokazali da na zemlji i na nebu postoji samo jedna nedodirljiva sila.
Čudo iz rudnika San Jose, kao i čudo osvajanja Mjeseca, izravno je pratilo više od milijarde ljudi, iz dana u dan, iz sata u sat, u direktnim prijenosima svih globalnih mreža (CNN, BBC, Sky News), pa čak i onih iz Kine, dok je u Hrvatskoj na prvo televizijsko mjesto izbilo samoproždiranje HDZ-a, pa je i vijest da su svi rudari spašeni završila negdje na sredini Dnevnika HTV-a.
Mnogo topline, suosjećanja, plemenitosti i žrtvovanja, ali i politike, koja ovaj put iznimno pomaže i onima koji rijetko mogu računati na nepristrano zanimanje u općem medijskom ogledalu. U cijelom svijetu rudari ostaju jedno od najugroženijih zanimanja, dok se u općoj obitelji nacija Čile ubraja u one bezbrojne male i srednje zemlje o kojima se ne govori previše čak i kada postižu nedvojbene uspjehe, već samo onda kada ih zadese političke i prirodne katastrofe. A Čile je jedna od najstabilnijih demokracija, bilježi dobre ekonomske rezultate, prednjači u poštivanju sloboda i temeljnih ljudskih prava, a može se podičiti i dvama dobitnicima Nobelove nagrade za književnost.
Predsjednik Pinera osobno pripada konzervativnoj političkoj struji, ali se ipak ne ubraja u predatore neoliberalističkog kapitalizma. Odmah je smijenio one koje je trebalo smijeniti, uveo poreze na prekomjerne zarade rudarskih kompanija, a svoju enormnu imovinu (vlasnik najvažnije televizijske stanice, kralj kartičnog biznisa, čelnik jednog od najvažnijih nogometnih klubova) dijelom rasprodao, a dijelom prepustio nezavisnom upravljanju (blind trust) da bi izbjegao optužbe zbog sukoba interesa. Danima je dežurao uz urušeni rudnik, unatoč preporukama svojih savjetnika koji su ga pokušali držati što dalje od rudarskog stradavanja, da bi u slučaju gotovo izvjesnog neuspjeha mogao prebaciti krivnju na neke druge. U latinoameričkom konzervativnom krugu ostat će zauvijek zapamćen kao predsjednički kandidat koji je u predizbornom spotu simpatično prikazao i nekoliko homoseksualaca.
On sada – dakako – čini sve da taj veliki uspjeh iskoristi za dobrobit Čilea i vlastitu političku korist, uživajući u plodovima svog medijskog umijeća. Imao je vremena i da se dopisuje na Twiteru, i da u dogovoru s režiserom prijenosa izbjegne svaki kadar koji bi mogao uznemiriti ojađenu rodbinu. I dok je Bush izgubio i posljednje mrvice ugleda nakon beskrvnog odgovora na katastrofu koju je u New Orleansu izazvao uragan Katrina, a Obama poslije naftne katastrofe u Meksičkom zaljevu još uvijek trpi kritike što nije otvorio novu stranicu u novom paketu zaštite prirode, Pinera širom Europe dijeli ono ukleto rudarsko kamenje koje se u globalnom takmičenju za pozitivne stereotipe, simpatičan imidž i čvrst nacionalni identitet pretvorilo u neprocjenjivo medijsko zlato.
U Čileu nisu nedostajale obične čizme, kao što se to dogodilo u Hrvatskoj prigodom posljednjih poplava. U Čileu su uspjeli pronaći zatrpane rudare, a nisu pogriješili u osnovnim znanstvenim prognozama, kao u Hrvatskoj, gdje su prespavane najave velikih poplava. U Čileu je predsjednik bdio uz nesretno okno, a nije pobjegao poput hrvatske predsjednice Vlade nakon prvih kritičkih dobacivanja. U Čileu su odmah smijenjeni krivci, a privatne kompanije prisiljene na naknadu svih troškova i šteta, dok je već sada započela promjena svih onih nedostatnih zakona o zaštiti rudarskih života. I nitko nije čekao što će reći neke komisije koje tek trebaju sastaviti nekakva birokratska izvješća.
U onom Čileu, u kojem važnu ulogu igraju i mnogi hrvatski doseljenici koji su većinom glasali za Pineru, a ne u ovoj Hrvatskoj, koja se danima muči u obračunima dva moćna političara, koje ipak u prvom redu zanima vlastiti opstanak, a ne hrvatski globalni ugled, identitet i imidž.
