Geološki institut Zagreb 1957. istražnim radovima dokazao je da u predjelu polja zvanom Vršci na površini od 41 hektra postoje zalihe od 2.450.000 metara kubičnih visokokvalitetne mineralne sirovine koja u potpunosti odgovara za proizvodnju svih opekarskih asortimana.

Nakon odličnih nalaza Geološkog instituta u ožujku 1959. u Zagreb je odvezeno 15.000 kilograma gline i u Ciglani Zagreb pokrenuta je probna proizvodnja koju je vodio Ivan Barbarić.

Nakon završetka probne proizvodnje, posebna komisija koju su činili inženjer Ivan Barbić, Faust Vjenceslav i Zvonko Jelavić donijela je zaključak da je od vrgoračke gine moguća proizvodnja visokokvalitetnih proizvoda: puna zidna opeka, rupičasta opeka, šuplji blokovi, crijep i kanalice.
No nakon svih pozitivnih rezultata iskopi gline u Vrgorcu i moguća proizvodnja u Zagrebu nikad nisu započeti, jer je tadašnja republička politika odlučila da se pokrenu neke druge proizvodnje u drugim gradovima u Dalmaciji.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, skupina talijanskih investitora bila je ozbiljno zainteresirana za kopanje gline u Vrgorcu; čak su doveli i predstavnika jedne banke iz Italije koja bi pratila projekt. No njihovu ideju da kop bude u Vrgorcu, a tvornica u obližnjoj Hercegovini tadašnji gradonačelnik Vrgorca nije prihvatio.

Sredinom devedesetih za iskope su se zainteresirali Nijemci i uradili svoje analize, nakon čega su odlučili investirati u Vrgorac i napraviti tvornicu. Predstavnici grada vodili su ih na mjesto današnje industrijske zone gdje su Nijemci namjeravali kupiti teren i sagraditi tvornicu. Tvornica na Majića pravcu bila je idealno locirana, izmještena iz grada, a ne puno udaljena od kopa. No Nijemci su tražili rješavanje imovinsko-pravnih odnosa što im grad nije uspio riješiti pa su i oni odustali.

Na temelju svih analiza i dokumentacije ing. Rakić napisao je stručni rad pod nazivom 'Sinteza podataka o geološkim radovima na prostoru Vrgorca' i napravio novi elaborat kojim je cijelu priču o glini i cigli uklopio u rješavanje najvećeg problema u polju Rastok, a to je navodnjavanje u ljetnim sušnim mjesecima.

Po ideji inženjera Rakića, kopanje gline vršilo bi se konstantno na istoj dubini od šest metara na površini od 15 hektara, glina bi se vozila u tvornicu u gospodarskoj zoni na Majića pravcu gdje bi se proizvodile cigle i crijep. Kopanjem gline na površini i u mjerama koje je odredio inženjer Rakić stvorio bi se prostor, rupa, u koju bi se moglo akumulirati 900.000 metara kubičnih vode. U zimskim mjesecima kada polje plavi voda bi se sakupljala i time bi se stvorilo akumulacijsko jezero iz kojeg bi se moglo natapati polje u sušnim periodima. S jedne strane mogla bi se pokrenuti proizvodnja visokokvalitetne cigle i crijepa, a s druge strane navodnjavalo bi se polje i time pomoglo poljoprivrednicima u postizanju boljeg uroda.
No cijela ideja, koja je iscrpno i stručno napisana u elaboratu čeka u ladici da je netko izvuče.